Otvoreno pismo ministru Raduloviću: Odricanje i samoporicanje

Piše: Emilo Labudović

Otvoreno pismo sa sela kojeg više nema, ministru Raduloviću:

Već nekoliko puta počinjem i odlažem, preispitujem i sebe i motiv, a najviše adresu. Jer, ministre Raduloviću, utopljeni u sivilo tima kojem pripadate, malo čime ste zaslužili poseban osvrt i direktno obraćanje. I ne bih da me kao Srbina, malog i beznačajnog, nedavno nijeste nenadoknadivo zadužili i prezadužili izjavom da me se ni po koju cijenu nećete odreći, niti dozvoliti da me neko drugi prisvoji. Roditeljski, nema šta. Da budem precizniji: usred Skupštine ste se, onako s rodoljubivim patosom, skoro zakleli da se „nikada nećete odreći 30% svojih građana niti dozvoliti njihovo prisvajanje“! Da Vas ne znam, rasplakao bih se.

Ne znam da li ste i koliki vjernik, ali kao pripadniku „apostolske vlade“, što i Vama samo po sebi pribavlja status apostola, želim da Vas podsjetim na jednu sličnu izjavu, zapisanu u Bibliji. Kada je Isus, suočen sa neizbježnošću kraja zemaljskog života, saopštio apostolima da je večera koju dijele poslednja, nakon što je Judi rekao da zna za njegovu izdaju, obratio se apostolu Petru kazavši mu: „TRI PUTA ĆEŠ ME SE NOĆAS ODREĆI PRIJE NEGO SE PIJETLI OGLASE“!!! Pretpostavljam da Vam je poznato, a ako nije – Bibliju u ruke, pa apostol ste, pobogu, da je Petar, onaj koji je odabran da na njemu bude sagrađena hrišćanska crkva, prije zore tri puta zanijekao da poznaje Isusa. Kao i to da se Petar pokajao, da mu je bilo oprošteno i da je ispunio misiju koja mu je bila namijenjena. A Vi ste me se, ministre, već toliko puta odrekli da je u poređenju sa vašim odricanjem ono Petrovo poput dječjeg odricanja koja, krijući umrljane prste, tvrde da nijesu dirala pekmez.

Ministre, da Vas podsjetim. Odrekli ste me se već samom izjavom. Otkud, gospodine ministre, znate da nas je baš 30%? Na kojem smo se to slobodnom popisu izjasnili i presabrali do tog broja? I zašto, gospodine ministre, ako već nećete da nas se odrečete, uporno odbijate da raspišete popis stanovništva. Ne zato da bi nas bilo više ili manje, neka nas bude koliko nas ima, ali nam makar pružite priliku da se pošteno popišemo. Da onda znate koliko ima onih koje nikome ne date.

Prisjetite se, ministre, da ste nas se još poodavno odrekli time što ste nam oduzeli jezik, čirgilizovali ga, prisvojili i podržavili , a ovaj naš, onaj na kojem ste i Vi progovorili i opismenili se, gurnuli u zapećak „službenosti“. Nosite li, gospodine ministre, na duši duše nikšićkih profesora koji su, na srpskom, samo branili čast i dostojanstvo profesije. I istinu, gospodine ministre.

Odrekli ste nas se, ministre Raduloviću, i odričete nas se iz dana u dan, prekrajajući nam istoriju, odričući se naših zajedničkih vrijednosti i svetinja, grobova naših zajedničkih predaka. Gdje nam je danas „trobojka“, ministe, ona ista pod kojom su nam očevi, i Vaš i moj, išli u vojsku, ženili se i slavili „radne pobjede“ režima čiji ste, u to se kunete, dostojni nastavljači?

Zaboravljate, gospodine ministre, da ste bili dio mašinerije režima koji nam je nasrnuo na Crkvu i njene svetinje. A još više se sada, kada ste se politički „presvukli“, pravite Englez na činjenicu da Vaš „apostolski zbor“ na čelu sa „apostolom“ kojeg je baš Crkva odabrala da, kao Hrist na Petru „stijeni“, gradi svoju društvenu poziciji, uporno otežete potpisivanje Temeljnog ugovora.

Odrekli ste me se i odrekli ste nas se, gospodine ministre, i Vi i oni u čije ime nas branite i prisvajate, zabivši nam do korica krvnički bodež umotan u onu srebreničku rezoluciju. Koliko za nokat ste bili blaži od onog Poćorekovog „posinka“, ali ste mu širom otvorili vrata da učini novi aneksioni korak u pokoravanju braće nam preko Drine. Jer, koliko god to Vama smetalo, ministre, i oni preko Drine i svi drugi Srbi širom svijeta braća su nam i bližih nemamo. I nemojte nas, kao nebrat i razbrat, braniti od braće, kumim Vas bogom!

Ćutite, zaštitniče i branioče naš, na sva ova divljanja velikocrnogorske šizofrenije, na nekakvo komitsko ludilo i ludake, blasfemiju koja se valja crnogorskim cestama. Ni riječ ne čuh da ste rekli u našu odbranu, branioče naš, kad nam ona nepomenica (moja pokojna majka je takve zvala alapačama) malo, malo pa pokaže izlazna vrata. Kuda bi ste nas to, gospodine ministre, sa sve njom zajedno, pospremili i otpravili sa naših taman koliko i vaših ognjišta? I budi Vam znano, gospodine ministre, ako nekad i dođe do toga, mi imamo gdje ćemo i kod koga. A gdje bi ste Vi i Vaši, ministre, kukala vam kukavica? „Ostaćete sami u ovom svijetu kojem rod i ne treba“, pjevao je nekad Željko Bebek, anticipirajući ovo bezbratsko vrijeme i društvo u koje bi ste da nas uvedete. Ili možda mislite (i nadate se) da će vas gospođa Džudit i onaj Stoltenberg prigrliti i priviti na grudi, ministre. Pametni ste (nadam se) pa se osvrnite oko sebe: koga god su oni grlili, svileni gajtan mu nije trebao!

Rekoste, gospodine ministre, da nikom nećete dozvoliti da nas „prisvoji“!? Kome ćete to, gospodine ministre, zabraniti naše prisvajanje? Što otvoreno i pošteno ne rečete – Srbiji. Onoj Srbiji sa kojom, prvi put u državnoj istoriji obje zemlje, nemate diplomatske odnose. Čak ni na nivou otpravnika, kao što slagaste, jer u amasadi Srbije u Podgorici u ovom trenutku sekretarica i vozači su osoblje „najvišeg ranga“! Branite nas od naroda koji je naš i, pa i Vaš, gospodine ministre, i od države od koje nikada, i ponavljam – nikada nijesmo imali nikakvu štetu. Naprotiv.

Da Vas ne podsjećam na kolone i kolone onih naših predaka i savremenika koji su hljeb i lijek tražili i nalazili u Srbiji? Na Fond za nerazvijena područja na čijim je jaslama Crna Gora decenijama preživljavala i infrastrukturno se razvijala. A tek zemljotres, gospodine ministre. Podugačka je ponjava kojom je Srbija pokrivala našu golotinju, gospodine ministre!

Mogao bih, gospodine ministre, do zore da Vam nabrajam, ali čemu kad i Vi sve ovo dobro znate. Znate, ali kao što se onda Pilatova sjenka nadvila nad Petrovom sudbinom i prestrašila ga do odricanja ne samo od Hrista već i od sebe, tako se i danas sjenka gospođe Džudit nadvila nad Vama i Vašom apostolskom bratijom pa ne smijete da znate. I brukate, gospodine ministre, i sebe i nas koje bi ste da prisvojite i branite. Ne treba, gospodine ministre, da nas branite ni od koga drugoga do od sebe i Vaših. Samo nas Vaše „prisvajanje“ i Vaša odbrana vrijeđaju i ponižavaju, gospodine ministre.

Ponižavaju kako nas ni najljući neprijatelji kroz našu, do juče zajedničku, istoriju nikad nijesu ponizili. Prema Vašoj zaštiti, tursko nabijanje na kolac je „banja Koviljača“, gospodine ministre. I stoga Vas ne molim nego kumim i preklinjem: odrecite nas se. Neće Vam biti teško, kad ste se već odrekli sebe i svojih korijena, odrecite se i nas. Možda nam onda ona nepomenica konačno otvori izlazna vrata i pokaže put. Ovaj kojim bi ste da nas Vi povedete, nije naš.