Vukićević: Naći ćemo načina da stanemo na kraj transformizmu, konvertitstvu, izdaji glasača, kao i da ostvarimo istinsko pomirenje

Piše: Boško Vukićević

Kada sam još prije desetak godina diktatorsku vlast i Đukanovića nazvao Transformersima, tj. ljudima koji su zarad pozicija moći, para i privilegija spremni da promijene na desetine košulja, da drastično modifikuju politička, ideološka, nacionalna uvjerenja – nijesam mogao pretpostaviti da će se istorijat transformizma ponoviti i sa novom vlašću. Iako je takav zaključak mogao biti legitiman, imajući u vidu i određena predđukanovićevska istorijska iskustva transformizma i konvertitstva naše zemlje, počevši od Sekule Drljevića, preko Novaka Kilibarde, pa nadalje. Tako se, recimo, Zdravko Krivokapić nakon sastanka sa britanskim premijerom, u karakterističnom transformističkom zanosu na jedan prilično necivilizovan i brutalan način obračunao sa desetinama hiljada ljudi koji su ga glasali, uz gotovo slavodobitno cerekanje i uživanje u činjenici da će upravo ti ljudi ostati razočarani kontinuitetom spoljnopolitičkog kursa zemlje.

Upravo je takav nedostatak manira i takta u tretiranju nekadašnjih podržavalaca, koji su na krajnje ružan i prljav način izigrani i prevareni, karakteristika modernih domaćih transformersa, poput Đukanovića i Krivokapića. Sjetićemo se kako je Đukanović tokom svoje transformističke epopeje od „mrzitelja šaha zbog šahovnice“ brzo prešao na prijetnje „traktorima“ srpskoj populaciji. Na sličan način Krivokapić, kao neko ko nam je predstavljen da je došao na talasu litija i probuđenog pravoslavlja, u procesu bježanja od svojih glasača i sebe samog postaje promoter antiruske politike i NATO-a (čiji je jedan od ciljeva upravo bio uništenje pravoslavlja kod nas).

Sljedeća karakteristika modernih domaćih transfomersa (a Đukanović i Krivokapić su tek najočitiji primjeri), jeste postojanje inostranog sponzora koji podstiče transformizam sa isključivo antisrpskom agendom. Očigledni su primjeri antisrpske agende kod domaćih transformersa, a Rezolucija o Srebrenici predstavlja jedan od najznačajnijih.

Politički transformizam kod domaćih aktera se očituje i u odustajanju od priče o pomirenju. Podsjetiću u kolikoj je mjeri Zdravko, najviše pod mojim uticajem i savjetima, insistirao na ovoj krucijalnoj tematici, dok su od nje u današnjem njegovom diskursu ostali samo dugmići. Osim toga što je postao čovjek podjela i razdora, odustajanje od tematike pomirenja je jasno iskazano i tokom proslave Trinaestojulskog ustanka, koju su on i njegovi novopečeni politički saveznici nedavno organizovali. U normalnim okolnostima i sa normalnim ljudima proslava Trinaestojulskog ustanka bi bila idealna prilika za pokušaj izmirenja našeg izdijeljenog društva. Jer, to je bio opštenarodni ustanak, u njemu su učestvovali i četnici i partizani i upravo je jedan takav suštinski događaj idealan za nametanje pomiriteljske priče. Za podsticanje onoga što godinama promovišem: da potomci partizana, četnika, zelenaša sjednu zajedno, zaključe da je među svim tim stranama bilo iskrenih rodoljuba – i izmire se. No, znamo kako se proslava i ove godine završila: isticanjem zasluga samo jedne strane i stavljanjem svih drugih na stranu izdajnika. Drugim riječima: „gdje Milo stade, ti produži“.

No, naći ćemo načina da stanemo na kraj transformizmu, konvertitstvu, izdaji glasača, kao i da ostvarimo istinsko pomirenje. Pomirićemo Crnu Goru i vratiti je samoj sebi.