Domovina vs Otadžbina
Piše: O. Darko Ristov Đogo
Prošao je još jedan praznik Sv. Jovana Bogoslava, upravo onog apostola čije su riječi prve prevedene na slovenski jezik (prevođenje su Sveta Braća Kirilo i Metodije vršili prema bogoslužbenom poretku, prema kome se na Vaskrs čita prolog Jovanovog jevanđelja. To znači da su prve riječi koje je ikada u sebe primio slovenski te time i srpski jezik bile „εν αρχή ήν ο Λόγος“, „iskoni bѣ Slovo“ – „iskonski, u početku prije svih početaka bješe Riječ, Smisao, Slovo“). U potpunom kontrastu sa praznikom slovenskosti prošla je ona druga proslava, shodno stihovima jednog od sada već pokojnih čestitača secesije od sebe samoga: bješe to proslava k`o proslava, i šta da se priča/parada pijanstva i kiča/i nepoznata cura u crvenom…
U tom potpunom rakursu praznika i Smisla i predstave besmisla, pocjepana pa zašivena zastava made in Ljubuški (jer „neće nama popovi iz Foče govoriti šta da mislimo dok naša braća iz Crne Gore razvijaju zastave napravljene u zapadnoj Hercegovini, posestrini ove naše bitnije nam braće!“) toliko je komičan i banalan momenat da slika zaista vrijedi više do svake riječi.
Ono što je piscu ovih redova, ipak, suptilnije upalo u oči kod nemalog broja poznanika (prijatelji dukljanske provinijencije su me uglavnom prekrižili za vrijeme litija, a komunikacija sa ponekim od njih prestala je i na moju inicijativu nakon njihovog „čestitanja“ smrti Blaženoppčivšeg Mitropolita Amfilohija) koji su juče slavili jeste insistiranje na porukama dana: Crna Gora je moj dom! Crna Gora – jedina je moja domovina! I tako dalje. Zaista: srpsku riječ otadžbina (stariji su i meni draži oblici „otačastvo“ i onaj formiran prema ruskom fonetskom obrascu „otečestvo“) gotovo da su nestali iz crnogorskog jezika.
Jezik nije slučajan, ni kada ispoljava ono što je u ljudima, ni kada se jezičkim politikama konstruiše ono što u ljudima ima i može biti. Ova, naizgled, mala jezička diferencijacija srpskog jezika i onoga koji, kako reče Matija Bećković, ne treba Crnogorcima jer imaju isti takav, nije tek neko omaknuće. Riječ je o metafizici prostora koji doživljavamo kao prostor Smisla: način na koji opisuje sveštenu geografiju našeg identiteta, onaj komad zemlje za koji osjećamo da smo tu svoji, mnogo govori o nama samima.
Naime, srpski jezik takođe poznaje domovinu. Nisu li Ršumovićevi stihovi, kojima učimo djecu da bi od njih bili ljudi, najljepše određenje i čovjeka i domovine: „Domovina se brani životom i lepim vaspitanjem“. Domovina je ono gdje nam je dom, a dom nije samo kuća, stan, zgrada, već ono što unesemo u jedan prostor od betona, da bi taj prostor bio prostor smisla. Bar malog, našeg, životnog smisla. I ne sumnjam da svi koji su juče slavili zaista u svojim kućama imaju i domovinu. Mnogi, opet, znaju da se domovina – ono gdje ti je dom – može i pomjeriti, pa saviju svoju domovinu daleko od otadžbine. I tako: jednu domovinu u Crnoj Gori danas vole samo ljudi koje je Milo Tranzicija (iz državnog u njegovo) ostavio kao tipične gubitnike tranzicije i povlaštena klasa onih koji su dobitnici tranzicije. Zato je uvijek pomalo tužna ta „domovinaska“ zahvalnost, propraćena domobranskim simbolima. Jezička novouspostavljena bliskost crnogorskog i hrvatskog jezika nije samo projekat već pomalo i plod jednog svjesnog semantičkog naslanjanja dva južnoslovesnka identiteta bez otačkie istorijske dubine.
Srpski jezik i srpska svijest poznaju, pored domovine, i otadžbinu. Otadžbinu su ti podarili i ostavili ti je da je braniš, voliš, da za nju živiš i očevi i oci. Imamo dva oblika množine: jedan za one koji su nas rodili tijelom i licem, obrazom ljudskim i drugu za one koji su nas rodili vodom i Duhom, obrazom bogočovječanskim. I očevi i oci ulaze u našu Otadžbinu, jer ona ovdje je mali komad, predukus one Nebeske. Opet: one su nekim tajnovitim putevima Jedno. Ako nijedna od mnogih srpskih država nije bila isto što i Nebeska Srbija, svaka od njih se ipak sjećala da su joj noge na zemlji, u domovini koja je otadžbina, a ona sama – naša nebeska Otadžbina, komad Carstva Nebeskog u kome ćemo se naći, ako izdržimo pogled Hristov, pogled Lazarev i Milošev, pogled Sv. Savé i sv. Vasilija, Sv. Petra Cetinjskog i sv. Nikolaja Žičkog. Pogled momišićkih i prebilovačkih i starobrodskih i jasenovačkih mučenika. Jer i očevi i oci nas gledaju. Naš odgovor na njihov pogled – to je ono što, osim ljudske pristojnosti domovine, čini i našu vijekovima staru, egzisetncijalnu etiku Otadžbine.
A od Otadžbine secesije nema, ako hoćeš da ostaneš čovjek. Možeš, poput nekih Nikolića, brisati srpstvo sa predačkih kamenova. Đed te čeka pa čeka. Otac te gleda pa gleda. I nećeš se od Otadžbine sakriti u ljubavi prema domovini.