U Rusiji se od davnina na dan 8. jula praznuju blagovjerni Petar i Fevronija Muromski – pokrovitelji supružničke ljubavi i porodične sreće. Istorija beskrajne ljubavi i odanosti Petra i Fevronije postala je poznata svijetu zahvaljujući srednjovjekovnoj ruskoj književnosti i Povijesti o Petru i Fevroniji Muromskim. Gornji dom ruskog parlamenta je 2008. godine prazniku dodijelio status Sveruskog državnog praznika i definisao njegov simbol: bijelu radu.
Prije sedamsto godina je u Ruskoj zemlji živio u gradu Muromu mladi knez Petar. Njegov otac je upravljao Muromskom zemljom, a kada je on umro, njegovo mjesto je zauzeo stariji Petrov brat Pavle. Blagočestiv i krotak bio je mladi knez Petar i u svemu se pokoravao svom starijem bratu.
Ali Petra je zadesila veoma teška bolest, i mladi knez je dugo patio, dok se najzad nije pojavila izbaviteljka od bolesti. U istoj Muromskoj zemlji je živio siromašni pčelar koji je imao kćerku, lijepu djevojku Fevroniju; po cijeloj okolini je bila poznata po svom umu. I eto, ona htjede da pomogne knezu u njegovoj nesreći, te dok je liječila kneza Petra, ona mu se dopade i on po onome što je govorila i po njenim postupcima vidje kakva je to pametna i dobra djevojka. Dopala mu se Fevronija i zbog svoje ljepote.
„Neću naći bolju djevojku u cijeloj oblasti!“ – odluči knez i obeća da će se oženiti njome, ali kada je ozdravio, poče da razmišlja o tome da nije valjano da se knez ženi običnom djevojkom i skoro da je bio napustio svoje obećanje, kad se opet razboli. Fevronija ga ponovo izliječi.
Razumije Petar da treba da ispuni svoje obećanje, da ga Sam Bog kažnjava zbog kršenja obećanja, i oženi se Fevronijom. Kada je umro stariji Petrov brat, on je morao da upravlja Muromskom zemljom, a Fevronija, pčelareva kći, postade kneginja cijele oblasti.
Nije se to dopadalo znamenitim bojarima što kneginja nije iz čuvenog roda, a njihove žene, plemkinje bojarinje, ne htjedoše ni da čuju: kako da se, zaboga, one, žene iz znamenitih porodica, poklone njoj, prostoj seljanki! I počeli su da kleveću Fevroniju pred Petrom: htjedoše da ih razdvoje. Ali knez je sa Fevronijom živio u miru i slozi; koliko god da su se bojari trudili da ih posvađaju, ništa nisu uspjeli.
Ovi bojari su imali veliku vlast i dešavalo se da su upravljali i samim kneževima kako su htjeli. Tako je bilo i ovdje – došli su kod kneza Petra i rekli mu:
„Ili se razvedi od Fevronije i pošalji je u manastir, a ti se oženi djevojkom iz znamenitog roda, ili i sam idi iz Muroma, a mi ćemo da tražimo drugog kneza, a da za kneginju imamo ženu iz prostog naroda nećemo!“
Nije bilo lako Petru da ostavi kneževsku vlast, ali on je čvrsto pamtio zapovijest Gospodnju o braku: „što je Bog sastavio čovjek da ne rastavlja… ko otpusti ženu svoju… i oženi se drugom, čini preljubu“ (Matej 19, 6, 9).
Tako je odgovorio bojarima:
„Mene je Sam Bog spojio sa Fevronijom, ne valja sad da ljudi raskidaju naš savez. Ako ne želite kneginju, onda vam ni ja bez nje nisam knez, pa mi smo – jedno tijelo, jedna duša!“
I morade Petar da ostavi Murom i živi u progonstvu. Ubrzo su Petar i Fevronija saznali šta je siromaštvo. Ponekad bi mračne misli dolazile u glavu Petru:
„Eto zbog žene sam ostao i bez vlasti, i bez bogatstva, i bez kneževske titule…“ – pomišljao je.
A pametna žena koja ga je voljela tješila ga je stalno nježnim riječima:
„Ne žalosti se, kneže! Pa Gospod je milostiv: neće nas ostaviti u bijedi i progonstvu“.
Poslije završetka svojih dnevnih poslova knez bi se prihvatao čitanja Riječi Božje, a kneginja rukotvorina ili bi slušala kneza. Tako su se oni zajedno učili volji Božjoj i trudili se da je u svemu izvršavaju, izbjegavali su gordost i nepravednu zaradu, poštovali duhovna lica i monahe, uvijek im pomagali; provodili su čist, cjelomudren život u uzdržavanju.
I tako poživješe do duboke starosti, ne ljuteći se jedno na drugo, i nešto prije smrti primiše monaštvo. Knez je tada dobio ime David, a kneginja Jefrosinija.
Jednom je prepodobna i blažena Fevronija vezla likove svetih na vazduhu za saborni hram Prečiste Bogorodice. Blaženi Petar je poslao kod nje da joj kažu da mu je došlo vrijeme da ide Gospodu. Želeći da završi vazduh, ona ga zamoli da malo sačeka. Triput je pozivao on, i treći put se blažena zaustavi, zabode iglu u vazduh, obavi oko nje konac i posla sluge da kažu blaženom Petru da i ona umire s njim.
I pomolivši se oboje predadoše svete duše svoje u ruke Božje 25. dana mjeseca juna.
Poslije prestavljenja prepodobnih, ljudi nisu smjeli da ih sahrane u sanduku koji su oni sami pripremili za sebe, jer su postali monasi i nije valjalo da ih stavljaju u isti kovčeg. Tijelo prepodobnog Davida položiše u gradsku crkvu Presvete Bogorodice, a tijelo blažene Jefrosinije u prigradskom Krestovozdviženskom hramu.
U sabornoj crkvi Presvete Bogorodice ostao je prazan njihov sanduk. Sljedećeg jutra su oba nova kovčega bila prazna, a tijela svetih su nađena da zajedno leže u istom sanduku. Još jednom su pokušali da ih razdvoje, ali isto se ponovilo.
Poslije toga više nisu smjeli da diraju njihova tijela i sahranili su ih pored gradske saborne crkve Rođenja Presvete Bogorodice, kako su oni sami i zapovjedili – u istom sanduku, koji je Bog darovao na prosvjećenje i spasenje grada: oni koji pritječu na raku s moštima s vjerom dobijaju izobilna iscjeljenja.
Tako obostrana ljubav pobjeđuje čak i samu smrt. Gospod Bog je proslavio pravedne supružnike čudesnim iscjeljenjima, a Crkva ih smatra svetima i svake godine praznuje uspomenu na njih 8. jula.
Sada se oni zajedno mole Gospodu za sve supružnike, a naročito za one koji žele mir u porodici.
