Piše Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Prisustvovao sam ovih dana snimanju novog filma „Sretenje“, epske priče kojom moj prijatelj, reditelj i scenarista Gaga Antonijević, daje odgovor na neka od najtežih pitanja novije srpske istorije.
Upustio se u rizičan poduhvat da pronikne u odnos Miloša Obrenovića i Đorđa Petrovića i, još rizičnije, da pomiri dvije do sada nepomirljive Srbije – nebesku i zemaljsku, duhovnu i državničku.
Čitajući scenario i gledajući prve kadrove, nisam mogao da ne mislim na Crnu Goru.
Većina naših političara ostaje zarobljena u sopstvenim parolama. Tek rijetki shvate da se istorija ne osvaja galamom, nego strpljenjem. Najteže je onima koji odluče da pređu iz prve u drugu grupu. Čini mi se da upravo kroz takvu promjenu pokušava da prođe Andrija Mandić.
Posljednjih mjeseci svakodnevno ga optužuju, iz zemlje i iz regiona, besplatno i za platu, da se odrekao sebe.
Lično tumačim da se nije odrekao ničega već je samo promijenio način borbe. Razliku između Karađorđevog revolucionarnog zanosa i Miloševog državničkog pragmatizma Mandić je, svjesno ili ne, ne znam, pretvorio u svoj novi politički obrazac.
Protivnici najozbiljnijeg predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori ili ne razumiju ili, što je vjerovatnije, odbijaju da priznaju.
Paradoks današnje Crne Gore zamalo je književni.
Oni koji su više od tri decenije sebe predstavljali kao jedine evropske i progresivne snage danas su postali profesionalni protivnici svega.
DPS i Evropski savez osporavaju gotovo svaki potez nove većine, čak i kada zemlju približava Evropskoj uniji. Naravno da nisu uvijek bez argumenata, posebno kada ukazuju na slabosti i neiskustvo svih činilaca vlasti.
Umjesto da ponude alternativu, DPS istražuje negaciju.
Umjesto vizije indipendentisti proizvode ogorčenost.
Zaokružuju „ne“.
Stalno su u stanju – protiv.
Tako su, neprimjetno, preuzeli upravo onu političku ulogu koju je decenijama igrao Mandić – ulogu čovjeka koji je protiv.
Sve dnevnopolitičke akrobacije, neshvatljive kadrovske greške i lokalne egzibicije Nove Srpske demokratije, naročito one u Tivtu i Pljevljima ali i na brojnim drugim mjestima, te skandale u ministarstvu prostornog planiranja, ostavljam ovdje po strani. Njih ima dovoljno za posebnu priču.
Aktuelno pitanje da li će sumnjivi aranžman Mandićevog ministra prostornog planiranja i vlasnika kompanije „Carine“ na hotelskom Frankenštajnu u Boki skupo koštati NSD i osujetiti političke namjere Andrije Mandića uskoro će dobiti svoj odgovor.
Mislim da je mnogo važnije ono što se dešava na dubljem političkom planu.
Mandić je, suprotno svim očekivanjima, uradio ono što jeste bilo politički nemoguće.
U kabinet predsjednika Skupštine unio je prikaz Kosovskog boja, govori o Vidovdanskom zavjetu kao moralnoj vertikali srpskog naroda u autentičnom „crnogorskom svijetu“, na Cetinju podsjeća na kralja Aleksandra Karađorđevića, ne odustaje od borbe za srpski jezik, istorijsko pamćenje i, najvažnije, reformu obrazovanja.
Novi simbol Skupštine postaje zgrada Zetske banovine.
Uspio je da mnoge zvanične institucije Crne Gore vrati ćirilici.
Sve ono što bi nekada bilo siguran put u političku izolaciju danas izgovara predsjednik parlamenta države koja privodi kraju pregovore o ulasku u Evropsku uniju.
Posebno mi je zanimljivo što je upravo obrazovanje postalo centralna tačka političkog djelovanja Nove srpske demokratije, ili mi se tako čini.
Mandić je očigledno shvatio da se politička sudbina jednog naroda mnogo više određuje u učionici i klupama osnovnih i srednjih škola nego na mitingu.
Zato ni dogovor da Budimir Aleksić preuzme Ministarstvo prosvjete nije bila kadrovska improvizacija, već logičan nastavak dugoročne politike. To što se nije desilo tada meni liči da će se desiti već „sjutra“.
Zato drugi mandat prof. dr. Vladimira Božovića na čelu Univerziteta Crne Gore nije puka politička sreća.
Skoro pa znam da je Mandićeva najvažnija politička odluka, samostalna ili uz podršku savjetnika, bila izbor između dva istorijska modela koja trenutno istražuje i Gaga Antonijević u svom novom filmu. Između Karađorđeve romantičarske politike, koja narod neprestano poziva na ustanak i nebeske ideale, i Miloševe politike, koja strpljivo osvaja prostor mogućeg, izabrao je ovu drugu. Za razliku od Miloša, Mandić danas ima istorijsku privilegiju da svoje političke ciljeve ostvari vrlo brzo i u miru, kroz institucije i u okviru evropskih integracija.
Nasuprot njemu su politički drugi predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori koji imaju jaku želju da opet budu na ulici, da ograde novo šatorsko naselje za stalne demonstrante ispred Vlade, da svojim akcijama „prelome u glavu“ preko dvije trećine parlamenta da preuzme njegove političke stavove o himni, zastavi, kapeli, NATO savezu, Kosmetu i tako redom.
Lijepo zvuči za one koji podržavaju prosrpsku političku agendu, naročito za one među njima koji žive u svijetu mašte ali u realnosti to je sada neostvariva politika, o čemu nam besprekorno svjedoče prethodne četiri decenije.
Tek u sedmoj deceniji života, bolje ikad nego nikad, prihvatio je Andrija Mandić ono protiv čega se tokom cijele karijere borio – da se politika vodi među živim ljudima a ne među mitovima i da se partije grade na zemlji a ne na nebu. Odgovornost državnika, a to je tek odnedavno Mandić odlučio da bude, nije da narodu ili svojim glasačima neprestano obećava nebesko carstvo, već da im na zemlji obezbijedi slobodu, jezik, školu, institucije i dostojanstvo.
U poslednje vrijeme sam među onima koji se ne slažu sa mnogim Mandićevim političkim izborima. Iz udobnosti svoje fotelje mogu sebi da priuštim taj luksuz i mogu da biram ideale i maštu kad god poželim. On to ne može.
Njegova odgovornost nije prema kolumnistima, društvenim mrežama i plaćenim botovima, već prema ljudima koji su ga slijedili tri decenije i prema istoriji za koju vjeruje da ga obavezuje. Zato sebi ne može dozvoliti luksuz političke čistote, one za koju mi, kao sveznalice, tvrdimo da je jedina ispravna, ako ona vodi u politički poraz.
Upravo je tu, čini mi se, suština njegove transformacije.
Andrija Mandić nije promijenio cilj već metod.
Dok DPS i Evropski savez svakoga dana traže nove razloge da budu protiv, da parališu i blokiraju, Mandić pokušava da pronađe način da bude za.
Za svoj politički program, za srpski identitet, za obrazovanje, za borbu protiv organizovanog kriminala i, koliko god to nekome zvučalo paradoksalno, za evropski put Crne Gore.
Iznenađuje i zbunjuje da je Mandić među rijetkim predstavnicima srpskog naroda u u regionu koji je končano razumio čuvenu Andrićevu misao da su sve Drine ovog svijeta krive ali da mi nikad ne smijemo prestati da ih ispravljamo birajući za svoju političku sudbinu da iznova pokušava da ispravi naše krive Drine.
Živimo najveću ironiju savremene crnogorske politike.
Nekada je Nova srpska demokratija bila simbol negacije i rušilaštva a DPS simbol sistema i pozitivnih strijemljenja, makar to bilo samo na papiru.
Danas Mandić pokušava da gradi većine, da bude pozitivan dok njegovi protivnici sve češće pokušavaju da izgrade blokade.
Istorija, ma koliko bila ironična, a uvijek jeste, pamti one koji stvaraju više nego one koji osporavaju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
