Kako je Italija rješavala slučajeve korupcije u tužilaštvu?

Piše: Nebojša Medojević

Slučaj „Sistem Trani“

Tribunal u Traniju, manjem gradu u Apuliji, postao je sinonim za jedan od najtežih skandala u istoriji italijanskog pravosuđa. U centru su dvojica tužilaca: Antonio Savasta i Michele Nardi, koji su u januaru 2019. uhapšeni zajedno sa policijskim inspektorom Vinčencom Di Kjarom, optuženi za korupciju u sudskim aktima i iznudu.

U trenutku hapšenja obojica su već bili premješteni u Rim – Savasta na Građanski sud, a Nardi u tužilaštvo – što pokazuje da su nastavili karijeru i nakon što su zloupotrebe počinjene u Traniju.

Ko je pokrenuo sistem i kako je funkcionisao

Po nalazu suda, Michele Nardi je bio vrh piramide: sistem je funkcionisao po lekciji koju je Nardi dao saoptuženom biznismenu Flaviju D’Intronu – da jedino plaćanjem mita može da se nada povoljnom rješenju svih svojih pravnih problema, a ta saradnja je počela putovanjem u Dubai koje je D’Introno platio Nardiju.

Tužilaštvo iz Lečea opisalo je mehanizam vrlo precizno: cilj je bio stvoriti sistem u kojem mašinerija pravde funkcioniše samo ako je propisno „namazana“ novcem, poklonima i uslugama namijenjenim javnim funkcionerima.

Posebno je zanimljivo da je sud naveo i Nardijeve mutne veze sa masonskim krugovima, koje je istraga dokumentovala, a koje su mu obezbjeđivale mrežu sigurnih saučesnika u pravosudnom miljeu Tranija – prvo sa kolegom Savastom, a zatim i sa drugim kolegom Luigijem Šimeom.

Žrtva koja postaje saučesnik – ključni obrt

Ono što ovaj slučaj čini posebno slojevitim jeste evolucija glavnog svjedoka: D’Introno, biznismen iz Korata čije je priznanje pokrenulo cijelu istragu, prvobitno je bio „žrtva“ Nardija, ali je postepeno postao član grupe, dijeleći njene inicijative iz kojih je i sam izvlačio ličnu korist.

Korupcija se, drugim riječima, nije odvijala kao jednostavna iznuda nevinog biznismena – razvila se u simbiotski odnos u kojem je žrtva sama postala dio kriminalnog aparata, koristeći tužioce za uklanjanje konkurenata i rješavanje pravnih problema.

Konkretni oblici mita

Dokumentovana korupcija išla je daleko od običnog novca:

• sat Rolex Daytona vrijedan 34.500 evra i dva dijamanta vrijedna 27.000 evra, putovanje u Dubai od 10.000 evra, renoviranje rimske kuće za Nardija;
• izgradnja vile u Traniju vrijedne 600.000 evra, mito od 600.000 evra plaćeno Savasti, večere i razni pokloni;
• tužioci su, prema navodima, obećavali novac biznismenu i savjetovali mu da ne otkriva sistem čiji je bio dio, te su mu predlagali bjekstvo u stranu zemlju.

Politička dimenzija – veza sa Renzijevom porodicom

Slučaj je dobio nacionalni politički značaj kroz vezu sa Savastinim odnosom prema Luiđiju D’Agostinu, „kralju outleta“ i bivšem poslovnom partneru Ticijana Renzija (oca tadašnjeg premijera Matea Renzija). Kako je ranije pomenuto, Savasta je iskoristio taj odnos da dobije sastanak sa bivšim podsekretarom Lukom Lotijem, u zamjenu za to što je propustio da uključi D’Agostina u istragu o lažnim fakturama, a mito su posredovali advokati Ruđero Sfrekola i Simona Kuomo.

Koji su kontrolni mehanizmi ovdje aktivirani

1. Teritorijalna distanca tužilaštva – istragu protiv tužilaca iz Tranija vodilo je tužilaštvo iz drugog grada (Lečea), čime je izbjegnut sukob interesa i pritisak kolega iz iste kancelarije.
2. Krivična odgovornost magistrata – primijenjen je specifičan krivični osnov corruzione in atti giudiziari (korupcija u sudskim aktima), koji posebno tretira zloupotrebu pravosudne funkcije.
3. Mjera pritvora – obojica su odvedeni u zatvor, što pokazuje da ozbiljnost optužbi nije ublažena statusom magistrata.
4. Politička dimenzija razotkrivena istragom – veza sa Lotijem i Renzijevom porodicom pokazuje kako istraga protiv tužilaca može otvoriti šira pitanja o uticaju politike na pravosuđe, slično dinamici viđenoj u Mani Pulite, samo u suprotnom smjeru (sada je politika uticala na tužioce, a ne obrnuto).

Institucionalni odgovor – CSM kao kontrolni mehanizam u akciji

Ovaj slučaj je dobar primjer mehanizama koje sam ranije opisao: Nardi i Savasta suspendovani su od strane CSM-a (Consiglio Superiore della Magistratura) – vrhovnog tijela koje vodi disciplinske postupke protiv sudija i tužilaca – uključujući suspenziju sa funkcija i plate, a u tom trenutku nalazili su se u zatvoru.

Takođe je vidljiv princip teritorijalne distance – tužilaštvo iz Lečea nadležno je za krivična djela koja počine sudije iz okruga Apelacionog suda u Bariju, čime je izbjegnut sukob interesa.

Sudski epilog – različite kazne, različiti postupci

• Michele Nardi, bivši istražni sudija i vrh sistema – 16 godina i 9 mjeseci;
• Antonio Savasta, bivši tužilac i organizator – 10 godina, uz konfiskaciju imovine od 2,4 miliona evra;
• Vincenzo Di Chiaro, policijski inspektor – 9 godina i 7 mjeseci;
• Luigi Scimè, bivši tužilac u Traniju – 4 godine, uz konfiskaciju 2,39 miliona evra i prestanak radnog odnosa;
• Gianluigi Patruno, biznismen (vlasnik teretane) – 5 i po godina.

Interesantno je da je sud odbio da ublaži kaznu Savasti uprkos njegovoj djelimičnoj saradnji. Tužilaštvo je naglasilo da je njegova saradnja bila samo „priznavajuća“, a ne stvarno „saradnička“, uz brojne laži, posebno o primljenim koristima, te da takva blagost zakonom nije predviđena za krivično djelo iznude.

Procesna anomalija – izlazak Nardija na slobodu

Slučaj otkriva i slabost italijanskog sistema pritvora: nakon oko dvije i po godine provedenih između zatvora i kućnog pritvora, Nardi je pušten na slobodu nakon što je Kasacioni sud tri puta tražio od suda za pritvor da bolje obrazloži odbijanje zahtjeva odbrane, a sud za reviziju je konačno prihvatio taj zahtjev jer više nije bilo razloga za određivanje mjere pritvora.

Ovo pokazuje tenziju između prava na slobodu i potrebe da se spriječi dalja zloupotreba položaja – problem koji se ponavlja i u slučaju Mani Pulite (gdje je pritvor korišten kao sredstvo pritiska), i ovdje (gdje je dugotrajan pritvor doveo do procesnih prigovora).

Zaključak – šta ovaj slučaj otkriva o kontroli korupcije tužilaca

Slučaj Trani pokazuje tri stvari koje nisu bile tako izražene u slučaju Saguto:

1. Korupcija se širi mrežno, a ne samo hijerarhijski – nisu korumpirane samo sudije, već i policijski inspektori, advokati, a i sami biznismeni postaju sastavni dio sistema.
2. Geografska mobilnost korumpiranih sudija – premještaj u Rim nije zaustavio krivičnu odgovornost, što potvrđuje da odgovornost prati osobu, a ne funkciju.
3. Veza lokalne korupcije sa nacionalnom politikom – kroz D’Agostina i Lotija, slučaj pokazuje kako lokalna mreža korupcije može dotaći najviše nivoe vlasti, slično obrascu viđenom u Mani Pulite, samo u znatno manjem i kasnijem obimu.

(Fejsbuk)