Piše: Emilo Labudović
Oj, Kosovo, ti davori moje,
Grudo moja, rodna i ukopna,
Što se jutros mrači nebo tvoje
Od čeg’ strepiš, kletvo doživotna?
Uspravi se i raširi grudi
Još je naša! Biće dovijeka!
Još si leglo i soja i ljudi
I spartanska tvrda kolijevka.
I ne strepi, i ovo će proći,
Još će biti dana za megdana,
Još razbraja Sveti Vid sred noći
Svete psalme sa Gazimestana.
Još nad tobom bdije kletva Kneza
Digni glavu i razvij barjake,
Još je živa Crkva Samodreža
Da pričesti svitu i junake.
