Piše:Momo Joksimović, predsjednik Partije penziinera Crne Gore
Postoje političari koji svoj ugled grade rezultatima, a postoje i oni koji ga godinama pokušavaju održavati isključivo napadima na Srbiju. Kada ponestane ideja, ekonomskih uspjeha i političke vizije, najlkše je posegnuti za starom formulom—okriviti Srbiju za sve. Ta formula, nažalost, već decenijama predstavlja utočište dijela crnogorske političke scene.
U tom duhu odjeknula je izjava nekadašnjeg predsjedenika Skupštine Crne Gore i ministra vanjskih poslova Ranka Krivokapića da „Ni Dunav ne može oprati obraz Srbije“. Teška riječ. Riječ koja više govori o onome ko ih izgovara nego o onome kome su upućene.
Postavlja se pitanje: odkud toliko gorčine ? Šta je Srbija toliko zgriješila Ranku Krivokapiću da je zaslužila ovakvu osudu? Da li je riječ o političkom stavu ili ličnoj opsesiji koja već godinama postaje prepoznatljiv politički potpis.?
Ironija je utoliko veća što je Srbija upravo država u kojoj su mnogi crnogorski političari studirali,stvarali karijere, gradili priateljstva i porodične veze. Istorija se, međutim, kod pojedinih političara pamti vrlo selektivno. Ono što im je nekada bilo dobro,danas postaje razlog za napad.
Srbija nije savršena država. Kao nijedna druga. NJena politika može biti predmet kritike, kao i politika bilo koje države. Ali postoji ogromna razlika izmeu argumentovane kritike i političkog omalovažavanja čitavog naroda i države. Ozbiljni državnici tu razliku dobro znaju. Populisti je namjerno brišu.
Još je veći paradoks što je Srbija danas najveći spoljnotrgviski partner Crne Gore. Hiljade crnogrskih građana žive , rade ili posluju sa Srbijom. Turizam , trgovina, investicije, enetrgetika i porodične veze čine okosnicu odnosa dvije države. Dok političari podižu ton, obični ljudi nastavljaju da sarađuju, putuju i žive jedni s drugima bez mržnje.
Istorija takođe ne pamti Srbiju kao neprijatelja Crne Gore. Naprotiv ! Nakon katastrfalnog zemljotresa 1979.godine Srbija je dala ogroman doprinos obnovi crnogorskog primorja. Pomoć je stizala finansijski, materijalno i kroz angažovanje ljudstva. To nije bio čin politike već solidarnosti.
Ne trba zaboraviti ni da je Srbija pomagala Crnu Goru u brojnim regionalnim i međunarodnim inicijativama. I onda kada su pojedini politiari iz Podgorice gotovo svakodnevno napadali Beograd, Srbija nije prekidala institucionalnu saradnju. Upravo suprotno—nastavljala je da održava stabine odnose.
Posebno je zanimljivo što je Srbija podržavala kandidaturu Crne Gore za predsjedavanje Parlamentarnom skupštiinom OEBS-a. To nije bio mali diplomatski gest već konkretna velika podrška koja je često od pojedinih svojih funkcionera slala vrlo neprijateljske poruke. Očigledno je da u Beogradu bolje razumiju šta znači dobrosusjedski odnosi nego šta to shvataju neki u Podgorici.
Politika koja stalno proizvodi neprijatelje nije politika budćnosti nego politika straha.Ona služi da sakrije vlastite neuspjehe. Kada nema ekonomskog napretka,kada građani žive sve teže, kada mladi odlaze, a institucije gube povjerenje, onda je najlakše izmisliti dežurnog krivca. Srbija nije izgeda, za neke već godinama najisplativiji politički protivnik.
Sarkastično rečeno, kada bi Sribija nestala sa karte, dio crnogorske političke scene ostao bi bez pola svog političkog programa i repertoara. Toliko je antisrpska retorika postala zamjena za ozbiljnu državnu politiku.
Posebno zabrinjava što ovakve izjave ne vrijeđaju samo Srbiju već i veliki broj građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Srbiju doživljavaju kao bratsku državu. Zar su i oni manje vrijedni građani? Zar njihova osjećanja ne zaslužuju poštovanje. ? Ili je demokratija prihvatljiva samo kada se neko slaže sa političkom matrcom jednog dijela elite ?
–Kolega Ranko, dugo smo sarađivali. Poznavao sam Vas kao obrazovanog čovjeka, dobrog pravnika i iskusnog diplomatu. Od iskusnog diplomate očekuje se da smiruje tenzije , a ne da ih raspiruje. Da gradi mostove, a ne rovove.
Niko ne traži da se Srbija idealizuje. Ali se očekuje minimum političke kulture. Jer riječi imaju težinu. Izgovorena riječ osatje mnogo duže nego dnevnopolitički aplauz.
Neki će možda reći da su ove izjave namijenjene stranim centrima moći ili poloitičkim krugivima koji godinama ohrabruju antisrpsku retoriku. To je politička ocjena koju svako ima pravo da iznese , ali ono što je nesporno jeste da ovakva retorika ne donosi nikakvu korist Crnoj Gori. Ne donosi nova radna mjesta, ne povećava plate, ne gradi puteve i ne zadržava mlade u zemlji.
Crnoj Gori danas nije potrebna politika konfrontacija nego politika razuma. Srbija nije neprijatelj već najbliži susjed , najznačajniji ekonomski partner i država sa kojom nas povezuje istirija, kultura, porodice i vjekivne duhovne veze.
Zato je vrijeme da prestane politička trgovina uvredama. Veliki državnici ne pamte se po tome koliko su žestoko napadali komšije, veđ po tome koliko su mudro čuvali interese svoga naroda.
A Dunav? On zaista ne može oprati ničiji obraz. Ali istorija vrlo dobro pamti ko je gradio mostove, a ko ih je rušio.I upravo u tom pamćenju leži najbolji sud o svakom političaru.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
