Dan u kojem se ogleda duša naroda – Vidovdan nas uči ko smo

Piše: Boško Vukićević

Sjutra proslavljamo Vidovdan, a samo Svevišnji može izračunati kolika je vrijednost tog praznika za naš narod.

Kosovska bitka određuje i definiše cjelokupan naš identitet, tj. sve ono lijepo i uzvišeno u okviru njega. Svi su naši ideali u njoj zastupljeni, a prije svih sloboda i viteštvo. Zavjet.
Nema nijednog srpskog velikana koji nije bio opčinjen Vidovdanom i Kosovskim bojem, značenjem i porukama tog grandioznog događaja. Ponajviše NJegoš.

Grandiozna je i tragika Kosovskog boja, u kojem nijesmo izgubili, ali je grdno izginulo naše plemstvo, i u kojem se „nadanje naše zakopalo u jednu grobnicu“. Ali smo zato u njemu dobili najvećeg junaka, Miloša Obilića, koji znade „kako treba s besmrtnošću zborit“, spasili smo hrišćansku Evropu od islamske najezde i „dobili Carstvo nebesko“. Malo li je?

U Crnoj Gori, Vidovdan i danas nosi poruku vjernosti zavjetu predaka, očuvanja slobode i duhovnog dostojanstva. U crnogorskom kontekstu, Vidovdan je više od crkvenog praznika — on je i simbol kulturno-istorijske povezanosti Crne Gore sa srpskim duhovnim i istorijskim prostorom. Praznik se tradicionalno obilježava liturgijama, parastosima, akademijama i narodnim okupljanjima u hramovima i manastirima širom zemlje.

Vidovdan nas uči slobodi, časti, viteštvu i – odbrani svetinja. Važnost njegovog proslavljanja je posebna u aktuelnim vremenima.

„… O moj brate, Boško Jugoviću,
Car je tebe mene poklonio
Da ne ideš na boj na Kosovo,
i tebe je blagoslov kazao
Da daš barjak kome tebe drago,
Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
Da imadem brata od zakletve.“
Al’ govori Boško Jugoviću:
„Idi, sestro, na bijelu kulu;
A ja ti se ne bih povratio,
Ni iz ruke krstaš barjak dao,
Da mi care pokloni Kruševac;
Da mi reče družina ostala:
– „Gle strašivca Boška Jugovića!
On ne smjede poći u Kosovo
Za krst časni krvcu proljevati
I za svoju vjeru umrijeti!“
Pak proćera konja na kapiju…“