Milo je otišao, ali je njegova politika prema Srbiji ostala.

Kada se hladne glave pogledaju odnosi Podgorice prema Beogradu, srpskom jeziku, trobojci, Kosovu i Metohiji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odnos prema političkom predstavljanju srpskog naroda, postaje jasno da je mnogo više kontinuiteta nego što je iko očekivao kada je DPS pao.

Kada je 30. avgusta 2020. godine pao DPS, veliki broj građana Crne Gore nije slavio samo smjenu vlasti. Te noći nije poražena samo jedna partija, niti je riječ bila samo o odlasku Mila Đukanovića sa političkog trona na kojem je proveo gotovo tri decenije. Građani su vjerovali da je poražena jedna politika koja je godinama gradila podjele, proizvodila sukobe i stvarala atmosferu u kojoj je Srbija predstavljana kao prijetnja, Srpska pravoslavna crkva kao protivnik države, a srpski narod kao problem koji treba politički kontrolisati, a ne kao ravnopravan dio društva.

Upravo zato su očekivanja bila ogromna. Ljudi nisu glasali za puku smjenu vlasti. Nisu izlazili na birališta kako bi jedne funkcionere zamijenili drugim. Glasali su za promjenu političkog kursa države. Glasali su za normalizaciju odnosa sa Srbijom. Glasali su za društvo u kojem srpski jezik neće biti politički problem. Glasali su za državu koja neće voditi rat sa sopstvenom istorijom. Glasali su za kraj politike podjela.

Šest godina kasnije postavlja se pitanje koje postaje sve neprijatnije za one koji danas upravljaju Crnom Gorom.

Da li je pao DPS ili je pao samo Milo Đukanović?

Jer kada se hladne glave pogledaju odnosi Podgorice prema Beogradu, odnos prema srpskom jeziku, odnos prema trobojci, odnos prema Kosovu i Metohiji, odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i odnos prema političkom predstavljanju srpskog naroda, postaje jasno da je mnogo više kontinuiteta nego što je iko očekivao one avgustovske noći.

Promijenila su se imena ministara, promijenila su se imena direktora i ljudi koji sjede u foteljama, ali ključne politike nisu promijenjene.

DPS JE PAO, ALI ODNOSI SA SRBIJOM NISU PROMIJENJENI

Najveći paradoks današnje Crne Gore jeste činjenica da su odnosi sa Srbijom ostali gotovo na istom nivou kao u vrijeme DPS-a. Niko nije očekivao političko ujedinjenje dvije države, niti je iko očekivao istorijske sporazume koji bi preko noći promijenili region. Ali bilo je logično očekivati da nakon pada čovjeka koji je političku karijeru godinama gradio na sukobima sa Srbijom dođe makar do pokušaja normalizacije odnosa.

To se nije dogodilo.

Šest godina nakon promjene vlasti ne postoji nijedan veliki zajednički projekat koji bi simbolizovao novu eru odnosa između Podgorice i Beograda. Ne postoji ozbiljna politička inicijativa koja bi pokazala da Crna Gora želi da odnose sa Srbijom podigne na nivo koji odgovara bliskosti dva naroda. Umjesto toga, Podgorica je nastavila da vodi politiku hladne distance, politiku bez konflikta, ali i bez iskrene želje za približavanjem.

Kao da je neko procijenio da je politički najisplativije da se ništa ne mijenja.

ISTA RETORIKA, ISTI NARATIV, SAMO DRUGI LJUDI U FOTELJAMA

Još je zanimljivije što se nije promijenio ni politički i medijski narativ prema Srbiji i Aleksandru Vučiću. Mnogi su vjerovali da će nakon 2020. godine prestati praksa da se za gotovo svaki problem u Crnoj Gori kao dežurni krivac proglašava Beograd. Očekivalo se da će nestati potreba da se politički poeni osvajaju demonstriranjem distance prema Srbiji.

Dogodilo se upravo suprotno.

Ako danas otvorite značajan dio medijske scene u Crnoj Gori, vidjećete gotovo identičan narativ kakav je postojao u vrijeme DPS-a. Promijenile su se vlasti, ali se nije promijenio način na koji se govori o Srbiji. Promijenili su se akteri, ali se nisu promijenile političke kvalifikacije. I danas je Aleksandar Vučić za veliki dio političke i medijske scene centralni negativac regiona. I danas se Srbija predstavlja kao problem. I danas se gotovo svaki politički proces pokušava povezati sa nekakvim uticajem Beograda.

Ako danas otvorite značajan dio medijske scene u Crnoj Gori, vidjećete gotovo identičan narativ kakav je postojao u vrijeme DPS-a. Promijenile su se vlasti, ali se nije promijenio način na koji se govori o Srbiji.

Kada se sve sabere, teško je izbjeći zaključak da je retorika ostala gotovo ista kao u vrijeme saveza DPS-a i političkih struktura okupljenih oko nekadašnjeg DOS-a u Srbiji.

Ako je promjena vlasti trebalo da donese promjenu političke kulture, onda se ona nije dogodila.

REZOLUCIJA O SREBRENICI KAO POTVRDA POLITIČKOG KONTINUITETA

Jedan od najvažnijih trenutaka koji je pokazao kontinuitet određenih politika bilo je usvajanje Rezolucije o Srebrenici. Ne zbog odnosa prema žrtvama, jer svaka nevina žrtva zaslužuje poštovanje, već zbog političke poruke koju je taj čin nosio.

Nova vlast je imala mogućnost da smiruje podjele koje su decenijama dijelile Crnu Goru. Umjesto toga, otvorena je tema za koju je bilo potpuno jasno da će proizvesti nove političke sukobe i dodatno opteretiti odnose sa Srbijom. Za mnoge ljude koji su 2020. godine glasali za promjene to je bio trenutak u kojem su prvi put ozbiljno posumnjali da nova vlast ne namjerava da mijenja ključne političke postavke koje je ostavio DPS.

KOSOVO JE OSTALO TABU TEMA NOVE VLASTI

Još je zanimljivije pitanje Kosova i Metohije. Prema svim relevantnim istraživanjima ogromna većina građana Crne Gore ne podržava odluku o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Posebno među biračima koji su 2020. godine srušili DPS.

I šta se dogodilo nakon promjene vlasti?

Ništa.

Nijedna vlada nije pokazala spremnost da makar otvori ozbiljnu raspravu o toj temi. Kao da postoji nevidljiva zabrana. Kao da se o svemu može razgovarati osim o tome. Tako smo došli do situacije da je DPS izgubio vlast, ali je jedna od njegovih najvažnijih spoljnopolitičkih odluka ostala potpuno netaknuta.

SRPSKI JEZIK I TROBOJKA: ŠEST GODINA ČEKANJA BEZ REZULTATA

Možda najbolji pokazatelj koliko se malo toga promijenilo jeste odnos prema srpskom jeziku. Prema posljednjem popisu srpskim jezikom govori najveći broj građana Crne Gore. To nije politički stav. To nije ideološka interpretacija. To je statistička činjenica.

I šta je država uradila sa tom činjenicom?

Ništa.

Šest godina nakon pada DPS-a status srpskog jezika ostao je praktično isti. Isto važi za trobojku. Isto važi za brojna pitanja koja se tiču identiteta velikog broja građana Crne Gore. Godinama se ponavlja ista priča – nije vrijeme, nije trenutak, treba sačekati, treba otvoriti dijalog, treba tražiti kompromis. A onda prolaze godine i ništa se ne dešava.

LITIJE SU DONIJELE POBJEDU, ALI NE I PROMJENU POLITIKE

Postoji još jedna činjenica od koje današnja politička elita pokušava da pobjegne. DPS nije pao zbog ekonomije. Nije pao zbog plata. Nije pao zbog budžeta. DPS je izgubio vlast onda kada je odlučio da udari na Srpsku pravoslavnu crkvu. Litije su bile događaj koji je promijenio Crnu Goru. Na ulicama nisu bili članovi političkih partija, već obični ljudi koji su branili svoje svetinje, svoju vjeru i svoj identitet.

Zbog toga su očekivanja nakon 2020. godine bila ogromna. Ljudi nisu vjerovali da su mjesecima šetali kako bi na kraju dobili samo promjenu političkih funkcija. Očekivali su da država konačno prestane da vodi politiku sukoba sa sopstvenim narodom. Očekivali su da pitanja srpskog jezika, položaja Srpske pravoslavne crkve, trobojke i odnosa sa Srbijom dobiju drugačiji tretman.

Šest godina kasnije veliki broj tih ljudi ima osjećaj da su promijenjeni ljudi u kabinetima, ali da su ključne političke postavke ostale iste.

PREMA ZAGREBU ĆUTANJE, PREMA BEOGRADU DISTANCA

Jednako zanimljivo je i poređenje odnosa koje Podgorica danas ima prema Zagrebu i Beogradu. Hrvatska posljednjih godina gotovo otvoreno koristi svoju poziciju članice Evropske unije kako bi postavljala političke uslove Crnoj Gori. Spiskovi zahtjeva postaju sve duži, poruke sve direktnije, a pritisci sve vidljiviji.

I šta radi zvanična Podgorica?

Ćuti.

Nema ozbiljnih političkih reakcija. Nema odlučnosti kojom bi se zaštitilo dostojanstvo sopstvene države. Sa druge strane, kada je riječ o Srbiji, gotovo da postoji refleksna potreba da se stalno pokazuje politička distanca. Kao da pojedini centri moći i dalje vjeruju da je najbolji način za dokazivanje crnogorske državnosti upravo demonstriranje hladnoće prema Beogradu.

Ako su odnosi prema Srbiji ostali isti, ako je odnos prema srpskom jeziku ostao isti, ako je odnos prema trobojci ostao isti, ako je odnos prema Kosovu ostao isti, ako je medijski i politički narativ prema Vučiću ostao isti – šta se onda zaista promijenilo?

Tako dolazimo do apsurdne situacije da se prema državi sa kojom Crna Gora dijeli istoriju, kulturu, vjeru, jezik i stotine hiljada porodičnih veza vodi rezervisana politika, dok se prema državama koje otvoreno postavljaju uslove pokazuje mnogo više razumijevanja.

NAJVEĆE PITANJE POSLIJE ŠEST GODINA: ŠTA SE ZAISTA PROMIJENILO?

Možda je upravo to suština današnje Crne Gore.

Milo Đukanović više nije predsjednik. DPS više nije vlast. Ali je veliki dio političkog sistema koji je izgradio ostao netaknut. Ostala je logika po kojoj se pitanja srpskog naroda stalno odlažu. Ostala je logika po kojoj je politički sigurnije ne uraditi ništa nego donijeti odluku. Ostala je logika po kojoj je lakše upravljati podjelama nego ih rješavati.

Zbog toga danas sve veći broj ljudi postavlja jednostavno pitanje.

Ako su odnosi prema Srbiji ostali isti, ako je odnos prema srpskom jeziku ostao isti, ako je odnos prema trobojci ostao isti, ako je odnos prema Kosovu ostao isti, ako je medijski i politički narativ prema Vučiću ostao isti – šta se onda zaista promijenilo?

Možda je najveća istina upravo najjednostavnija.

Crna Gora je 2020. godine promijenila vlast.

Ali još nije promijenila politiku.

I upravo zbog toga, šest godina nakon istorijskog poraza DPS-a, mnogi građani imaju osjećaj da gledaju istu predstavu sa novim glumcima. Razlika je samo u tome što na sceni više nema Mila Đukanovića, dok scenario, kada je riječ o odnosu prema Srbiji i srpskom narodu, u velikoj mjeri ostaje isti.

(SRPSKI KOMPAS)