Piše: Emilo Labudović
Da se odmah razumijemo: ni po jednom osnovu nijesam zainteresovan za ovu temu. Zvuk odjavne špice dnevnika davno je zamro u mojim venama, a i sa ove strane ekrana rijetko kad odvojim onih pola sata koje one voditeljke, više pojave za modnu pistu nego lica za najave, potpisuju kao „dnevnik“.
Dakle, u skladu sa tim: baš mi ga je eventualno za sve vezano za tu kuću (izdvajam onih nekoliko ispisnika koji još traju na toj adresi), pa i za njen Savjet. Ali, ako i mogu da se distanciram od Savjeta, od savjesti ne mogu.
Ako sam, nakon skoro 17 turbulentnih godina, iz te kuće išta ponio kao saznanje i iskustvo to je osjećaj one sjenke koja se, i tada kao i sada, nadvijala nad njom. Sjenka neutažive težnje (a i čežnje) da se kućom na Cetinjskom putu vlada i upravlja. Iz sjenke, naročito. Prelaz iz statusa „državne“ televizije u status „javnog servisa“, ako je uopšte i počeo, teče sporo i grbavo.
Tim prije što ni sama država još uvijek nije postala „javni servis“ i što još uvijek njome, u znatnoj mjeri, vladaju i upravljaju ostaci njenog „dubokog“ naličja. A kad država nije „javna“ i sve drugo, uključujući i Javni servis, boluje od istog maligniteta.
Ono što je specifikum ovog podneblja jeste činjenica da u lov na „Javni“ i njegovu nezavisnost i od politike otvorenije kidišu one snage koje bi, po svemu, trebalo da su na njegovoj strani i u funkciji njegove odbrane. Jedan (poveći) broj takozvanih nevladinih organizacija „izgoreše kao Vladika za Lesendrom“ u želji da Javni metnu pod svoje skute.
Predvođene „drugom familijom“ (svaka loša vijest iz „Javnog“ uvijek je udarna na Tv „Vijestima“) i onim Ivanovićem koji je i glas izgubio vičući „držite lopova“, ne propuštaju ni najmanju priliku da se poput strvinara obruše na „iznemoglog u pustinji. A kad je već tako, a tako je, onda ni Savjet „Javnog“ ne može dalje ispod te sjenke.
Pošto se pravosudne presude ne smiju komentarisati, neću ni ja, ali ću, sasvim pravosudno, da pitam: šta je sa Ustavom zagarantovanim pravom članova Savjeta da biraju i budu birani? I mogu li oni snositi krivicu ako su, prethodno, dovedeni u zabludu u pravovaljanost predloženih kandidata?
Ali, umjesto bilo kakvog odgovora na ova, po mom sudu pravovaljana, pitanja gutam onaj otužni vonj „duboke“ koja još uvijek „crnu vunu prede“!
Ali, ne mora čovjek uopšte biti pravno potkovan pa da ne primijeti pravni nosens van svake pameti i elementatne logike. Naime, kako je, i po kojem to pravnom osnovu, moguće da oni koji su birali budu krivi i sankcionisani, a onaj koji je „izabran“ bude legitiman? Budibogsnama!
Nešto je, izgleda, debelo puklo između prava i pameti. Na štetu ove druge.
Rekoh, u jednu ruku svejedno mi je šta će biti sa Savjetom i sa Javnim. Tim prije što će i Savjet, kakav god da izaberu a Demokrate, ti čuveni zakonobranitelji, podrže, i „izabrani“ i dalje biti mete onih dušebrižnika iz „druge familije i onog prozuklog glasa. Ali, savjest, ona obična, ljudska, na zdravoj pameti zasnovana, ne bi trebalo da ćuti. Ne radi Savjeta (biće njega kakav god da bude) već same nje radi.
P. S. Ima jedan bot zvani Eva koji će ove redove jedva dočekati. Jer, za razliku od naše pramajke, zmija ovoj Evi nije darovala jabuku znanja i pameti, već ju je jednostavno – ugrizla za jezik. Ali, i to je od ovog vremena i za ovo vrijeme.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
