Piše: Emilo Labudović
Na ovu, na prvi pogled običnu, konstataciju sa početka Kafkinog „Procesa“, a u koju je sublimisan sav apsurd svijeta u kojem čak ni Bog više nije nevin, ovih (i ne samo ovih) dana liče diplomatski odnosi dvije, ako ne „bratske“ a ono najbliže susjedne, države, Srbije i Crne Gore.
Formulacija „diplomatski“ uzeta je tek reda radi, „po difoltu“, kako to danas kažu, jer osim jetkih prozivki i odgovora na njih, druge korespodencije gotovo i da nema.
Zvanična, a i nezvanična, Podgorica se uglavnom ponašaju kao mali Kalimero i skoro svakodnevo kukumavče kako ih zvanični, a i nezvanični, Beograd svko malo ščepavaju za grlo pa dave li, dave.
S druge strane, zvanični, a i nezvanični, Beograd, kojima je te kuknjave očigledno preko svake mjere, odlučili su da skinu diplomatske rukavice i da na prozivke odgovaraju – istinom. Istinom koja boli, ali, osim u Bibliji gdje „oslobađa“, na ovom svijetu sve istine uglavnom bole. A naročito one o izdaji. Bratskoj i susjedskoj.
Bilo bi previše nabrajati sve žaoke, diplomatske i one direktne, državne, kojima su zvanična, a i nezvanična, Crna Gora žarile i palile vjekovnu vezu „dvije države jednoga naroda“, kakve su bile sve do skoro, a sada, makar to bila samo floskula, „dvije države dva bratska naroda“.
Ali, sumnjam da u kulturološkom nasleđu bilo kojeg naroda kao u ovom našem važi ona „ako nemaš dušmanina, rodiće ti ga majka“! Rekoh, spisak ne samo „bratskih“ već i poteza koje ni dušmanin dušmaninu ne bi uradio, podugačak je, a na njemu su priznanje tzv. države Kosovo, protjerivanje ambasadora, deklarativno poništenje 1918., prihvatanje Srebrenice kao jedne od najsramnijih kleveta srpskog naroda…tek samo početak. I svaki put za ta nepočinstva zvanična, a i nezvanična, Podgorica su zvaničnom, a i nezvaničnom, Beogradu, ispostavljale račun neke iracionalne krivice i starodužine.
I sve me (neka mi čitalac oprosti ovo „svojatanje“ teme) podsjeća na davnu izjavu mog izvanjeg ujaka LJubiše, brata od strica moje majke, koji je kao dječak, ljeti boravio kod svoje strine a moje bake Drage. Pošto je, kao gost, uživao nepodijeljenu zaštitu, svaki njegov nestašluk „plaćala“ moja tetka, njegova vršnjakinja, Bosa.
Pakostan, kako to samo djeca umiju da budu, govorio je: „Strina bije Bosu, a meni sve šećer niz grlo“! Na nešto tako liči mi i ova međudržavna relacija Podgorica – Beograd: dok Kalimero iz dana u dan uporno kmeči „nepravda“ i svako malo upire prstom u zvanični, a i nezvanični, Beograd, zvaničnom i nezvaničnom Zagrebu i njegovim veleposlanicima u Briselu „sve šećer niz grlo“!
Ali, koliko god se zvanična, a i nezvanična Podgorica trudila i lopatama nabacivala „šećer“ u zagrebačko grlo, zvanični, naročito zvanični, Zagreb ni koraka ne odstupa od svojih osam zahtjeva čija je realizacija „usko grlo“ crnogorskog ulaska u EU, koje ni „šećer“ prozivanja zvaničnog, a i nezvaničnog, Beograda, ne može da proširi. I tako, klevetanje (često i pljuvanje) Jozefa K“, koji se u ovom slučaju odaziva na Alesandar Vučić, traje i dalje, odgovori s druge strane bole istnom, a Zagrebu je svejedno.
Njemu, i ne samo njemu, je bitno samo da „dva oka u glavi“ i dalje gedaju – razroko.
P. S. Zbilja, osjeća li se taj toliko željeni dašak slobode i osvježenje javnog prostora od kako je onom prokazanom „Informeru“ stavljena rampa na Dobrakovu? Milina, zar ne, pošto smo se na domaći smrad već odavno navikli.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Svaka ti je priča (i istina) ka i ona kad si početkom 90-tih sikta iz ozloglašene TV kutije RTCG-a, o onim silnim mrtvima u Slavoniji koje niko nije vidio osim tebe, udaljenog nekoliko stotina kilometara. Zbilja treba imat pendžet obraz pa branit potrčka osuđenog ratnog zločinca Šešelja, a napadat sopstvenu državu. Kad je ovđe neizdrživo, a tamo u severnom susedstvu sve bajno, zašto ne živiš tamo đe je bolje i đe je tvoj narod dominantan? Ili čuvaš „Srpsku kuću“ zarad vlastitog (crnogorskog) buđelara!