Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Prije nekoliko dana bio sam u Španiji koja je obilježavala stotinu godina od smrti Antonija Gaudija. Istovremeno je završavano njegovo remek djelo, Sagrada Familija, građena pune144 godine.
Španija je sjećala Gaudija i slavili završetak novog svjetskog čuda.
Malo je događaja koji su mogli, kada je u pitanju Španija, toliko snažno povezati prošlost, vjeru, umjetnost i nacionalni ponos, koji nerijetko nedostaje ovoj velikoj naciji.
Svaki Španac sa kojim sam razgovarao osjećao je da je dio tog trenutka.
Španci su bili ponosni.
Papa je bio prisutan.
Milioni su slavili.
Španija je, osim toga, danas jedna od evropskih država u kojoj je broj praktikujućih vjernika veoma mali. Među mladima posebno. Smatram se ispod nevjerovatnih deset odsto.
Španci se decenijama duboko preispituju zbog velikih zločina koje su stoljećima činili u obje Amerike.
Zbog inkvizicije i namjernog brisanja čitavih kultura nekih naroda te nasilnog pokrštavanja.
Zbog krađe relikvija.
To nikome nije smetalo da sada ispoštuje hrišćanski simbol koji je oblikovao istoriju njihovog naroda.
Maksima koja je dio španske kulture danas nedvosmisleno glasi da slobodan čovjek ne mora vjerovati da bi poštovao vjeru onog drugog.
U isto vrijeme, u Crnoj Gori i Srbiji odvijala se sasvim suprotna nakaradna priča.
Stotine hiljada ljudi dolazilo je u Hram Svetog Save u Beogradu da vidi Pojas Presvete Bogorodice.
Dolazili su, zna se, bez naročitog poziva, bez ikakve prisile, bez političke i partijske kampanje.
Dolazili su zato što su vjerovali ili su željeli da budu dio svojevrsne nacionalne hrišćanske proslave.
Paralelno se dešavalo ismijavanje.
Na mnogim „slobodnim“ i „nezavisnim“ ekranima i portalima Crne Gore i Srbije smjenjivali su se dežurni mislioci, „nezavisni intelektualci“, „slobodni građani“, tumači napretka.
Za sve njih, u talasu neviđene propagande, su ti ljudi bili primitivci.
Seljaci.
Budale.
Zavedena masa.
Gotovo milion građana proglašavano je, svakodnevno, manje vrijednim zato što se se molili i posećivali svoje relikvije, i djelovali drugačije nego što bi to poželjela samoproglašena prosvijećena elita, Evropejci.
Oni koji žure u EU.
Evropska vrijednost nije i ne može nikada biti prezir prema vjeri.
Evropska vrijednost je, prije svega ostalog, sloboda.
Sloboda da budeš Italijan ili Poljak i da odeš u crkvu ili da budeš Čeh ili Španac i da ne odeš.
Da se pokloniš relikviji ili da produžiš svojim putem na sport ili na demonstracije.
Da vjeruješ ili da ne vjeruješ.
Da praktikuješ vjeru ili da je ne praktikuješ, iako si vjernik.
Onaj ko ljude naziva seljacima i primitivcima, a takvih zadnjih nedelja kod nas nije bilo malo, zato što se mole, ne pokazuje nikakvu superiornost.
Ipak, bili smo svjedoci ogromne netrpeljivost samoproglašene intelektualne elite.
Poruke sa tih medija nisu osudjivane od strane nadležnih organa.
U Crnoj Gori ti mediji nisu upozoreni niti zabranjeni.
Smatram da nije nikakav problem u onima koji su satima čekali red da dotaknu svetinju. Problem jedino može da bude u onima koji ne mogu da podnesu da neko drugi traži smisao tamo gdje ga oni ne vide ili gdje ga možda i nema. I zato koriste rečnik uvreda i omalovažavanja.
Demokratija, koje smo gladni jer je nemamo, može da počne tek onda kad prestanu da se ismijava slobodan izbor drugih.
Poštovanje prema čovjek se valjda ne mjeri time koliko je neko „moderan“, već koliko je taj „moderni“ spreman da prizna pravo drugome da bude drugačiji. Izgleda da nam to loše ide na Balkanu.
Skoro milion ljudi, tih „primitivaca i seljaka“, poželjelo da vidi Pojas Presvete Bogorodice.
Da mu se pomoli i pokloni.
Da da svoj novčani prilog.
Za mene je to lekcija o narodu pa i o mogućem vrlo pozitivnom preokretu.
Svaki takav narod zaslužuje poštovanje, čak i onda kada vjeruje u nešto nama ostalima nije blisko.
Dežurni tužioci, psihijatri i sveznalice, koji su svakodnevno vrijeđali svoje sunarodnike i komšije zbog posjeta hramu Svetog Save, kada se tako ponašaju, trebali bi se prisjetiti riječi čuvenog španskog arhitekte kada je govorio o Bogu.
Pred kraj života, kada je shvatio da neće vidjeti svoju crkvu završenu, Gaudi je izjavio: „Moj klijent ne žuri“. Taj „klijent“ možda sve nepogrešivo odmjerava i zna.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
