Piše: Montre
Kada je Crna Gora odlučila da, kroz poseban zakon, rehabilituje dinastiju Petrović-Njegoš i njenim potomcima vrati dio onoga što smatra istorijski oduzetim, poslala je jasnu poruku da Petrovići nisu obična porodica. Oni imaju posebno mjesto u istoriji države i zbog toga uživaju poseban status.
Ali ako postoje posebna prava, postoje i posebne obaveze.
Zato se danas postavlja pitanje koje princ Nikola Petrović više ne bi smio da izbjegava. A to je kako su sebe vidjeli Petrovići, kao Srbe, kao Crnogorce ili kao jedno i drugo?
Ovo nije pitanje radoznalosti, već pitanje istorijske odgovornosti.
Već decenijama traje spor oko događaja iz 1918. godine. Jedni ga predstavljaju kao sukob Crne Gore i Srbije, drugi kao sukob dva identiteta. Međutim, prije nego što je postao državni, nacionalni i politički spor, taj sukob bio je nešto mnogo konkretnije, interdinastički sukob đeda i unuka.
Prvo su se sukobile dvije dinastije.
Na jednoj strani bio je kralj Nikola Petrović, vladar međunarodno priznate Crne Gore. Na drugoj njegov unuk, regent Aleksandar Karađorđević, budući kralj nove zajedničke države. Tek nakon toga sukob je dobio šire političke i državne dimenzije.
Zbog toga je pojednostavljivanje istorije na priču o sukobu Srbije i Crne Gore nedovoljno. U samom korijenu krize iz 1918. godine nalazio se sukob dvije kraljevske kuće, dvije političke vizije i dvije dinastičke legitimnosti. Đed je smatrao da on treba, kao stariji i s dubljim pedigreom, da ima vodeću ulogu u budućem ujedinjenju južnoslovenskih naroda, dok je unuk smatrao da stvara novu državu, naciju i novi politički poredak.
Upravo zato su Petrovići nezaobilazni u svakoj raspravi o identitetu Crne Gore.
Ali je neobično da danas, kada im je država vratila ugled, status i značajna sredstva, njihovi potomci uglavnom ćute o pitanju oko kojeg se lome koplja u crnogorskom društvu.
Ne može se istovremeno pozivati na istorijsko nasljeđe Petrovića, tražiti da država ispravlja nepravde učinjene Petrovićima i isticati posebnost dinastije, a odbijati da se javnosti saopšti kako ta ista dinastija vidi vlastitu istoriju.
Princ Nikola nije dužan političkim partijama ništa.
Nije dužan ni da stane ni uz jednu savremenu ideološku stranu.
Ali jeste dužan narodu koji kroz svoje institucije priznaje posebnu ulogu njegove porodice.
Ako se već poziva na nasljeđe Petrovića, onda bi morao jasno reći kako su sebe doživljavali njegovi preci. Jer ako postoji porodica koja zna odgovor na pitanje koje danas dijeli Crnu Goru, onda su to Petrovići.
A možda bi upravo taj odgovor pokazao da današnje podjele nisu nastale juče, niti su nacionalne prirode, već da je njihov prvi i najdublji korijen bio jedan porodični, dinastički sukob – sukob đeda Petrovića i unuka Karađorđevića, iz kojeg su kasnije izrasli svi ostali sporovi koje i danas živimo.
Zato bi Skupština Crne Gore, prije nego ponovo izglasa zakon, trebala da pozove princa Nikolu Petrovića da se obrati narodnim predstavnicima i javnosti.
Ne kao privatno lice, ne kao umjetnika ili aktivistu, već kao nasljednika dinastije čije ime i danas zauzima važno mjesto u crnogorskoj istoriji.
Istorijsko nasljeđe nije samo pravo na imovinu. Ono podrazumijeva i odgovornost prema narodu i državi.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
