Piše: Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Četrdeset godina nakon osnivanja Festivala Grad teatar, ovogodišnji jubilarni program konačno pokazuje hrabrost da se mijenja.
Grad je u novom ruhu, slavi se.
Izgleda mi da Festival ima namjeru da pokuša da izađe iz sopstvenih navika, da se vrati trgovima, osvajanju onih dobrih novih – starih prostora.
Najpoznatiji crnogorski multikulturni projekat kao da želi da eksperimentiše sa formama i temama i da otvori pitanja identiteta i savremenosti.
Nakon godina u kojima je dramski program uglavnom ličio na osrednju smotru regionalnih predstava, jubilej se dočekuje sa neskrivenom ambicijom, energijom i željom da se napravi iskorak.
Trg slikara, crkve, kule i tvrđave, i druga važna i poznata mjesta su opet festivalske scene.
Najavljene su tri premijerne sopstvene produkcije, sve sa lokalnim i nacionalnim temama, od kojih ni jedna neće svoju premijeru imati van Budve, kao što je to bio slučaj zadnjih desetak godina kada kao da je festival namjerno uništavan i unižavan.
Iskorak svuda, osim na jednom mjestu.
Na Trgu pjesnika vrijeme je stalo.
Dok se cijeli festival mijenja, ili ima želju da se mijenja, da se razvija i traži nove puteve, književni segment već dvije decenije ostaje zarobljen u istoj selektorskoj viziji, istim imenima, istim lošim ukusima i istoj dosadnoj i današnjem vremenu nedorasloj matrici.
Ove godine obilježava se ne samo 40 godina Grada teatra, već i 20 godina jedne te iste selekcije koja potapa ime ovog nekad prestižnog festivalskog segmenta.
Dvadeset godina bez ozbiljnog konceptualnog zaokreta.
Dvadeset godina bez stvarnog rizika. Dvadeset godina bez ideje da književnost mora i treba da biti veća od privatnog kruga poznanstava i starih navika.
Možda nekad, možda neko vrijeme, možda u drugim uslovima ali ne stalno, nikako uvijek i u skoro neograničenom trajanju.
Nipošto čitave dvije dekade.
Posebna ironija leži u činjenici da je čitav festival nastao upravo iz pjesničkog programa.
Prvi događaji Grada teatra bili su književni. Te 1987. godine su govorili Vito Nikolić i drugi velikani jugoslovenske književnosti.
Danas je taj prostor sveden na tužnu sjenku nekadašnje važnosti.
Ono što je nekada bila živa književna agora danas je svedeno na zatvoreni krug istih afiniteta, istih izbora i istih imena.
Na Trgu pjesnika i dalje, po svemu sudeći, važi nepisana zabrana gostovanja Radomiru Uljareviću, jednom od najznačajnijih crnogorskih književnika i čovjeku bez čijeg entuzijazma i vizije osnivanje Trga pjesnika ne bi bilo moguće.
Takva vrsta ponašanja i kulturnog zaborava govori više od bilo koje festivalske brošure, koje su, uzgred budi rečeno, gotovo nestale zajedno sa nekadašnjom ambicijom da se književni program ozbiljno dokumentuje i promišlja.
Još poraznija je činjenica da su tokom dvije decenije selekcije potpuno zaobiđeni dobitnici najznačajnijih evropskih književnih priznanja.
Trg koji bi trebalo da bude prozor u najrelevantnije tokove savremene književnosti pretvoren je u prostor skučenih dometa i propuštenih prilika.
Ako izuzmemo Matijasa Enara i Gocea Smilevskog, dvodecenijska selekcija Trga pjesnika ostala je potpuno imuna na najrelevantnija imena savremene evropske književnosti.
Kao da se radilo na tome da program, iz godine u godinu, bude sve gori.
Za pune dvije decenije istog selektorskog mandata Trg pjesnika je ostao zatvoren u uskom geografskom i estetskom krugu. Nijedan veliki, međunarodno priznati književnik izvan Evrope i Izraela nije našao mjesto u njegovom programu
Apsurd je dostigao vrhunac kada je gostovanje Marija Vargasa Ljose u Budvi, čiji sam dolazak imao priliku da priredim skupa sa Peđom Uljarevićem, organizovano van programa Trga pjesnika, na izričit zahtev onih koji taj program selektuju.
Kasnije je Uljarevič iz istog centra čak i „kažnjen“, smatram zlonamjernim i sitničavim glasanjem, prilikom dodjele Trinaestojulske nagrade.
Ako se izostanak velikih svjetskih imena može, neuspješno, pravdati nekim objektivnim ograničenjima, ipak je ignorisanje Olge Tokarčuk teško objasniti.
Poljska nobelovka gostovala je u Budvi, na festivalu Ćirilicom, i održavala književne večeri na svega nekoliko desetina metara od Trga pjesnika, dok je festivalsko rukovodstvo Grada teatra uporno istrajavalo da ostane nijemi posmatrač događaja, tj. da ne posjeti ove programe, koji bi svaka iole ozbiljna književna manifestacija smatrala privilegijom.
Vrlo sam svjestan da se u Budvi ovakva kritička riječ, naročito kada dolazi od mene, ne čuje kao impuls za promjenu, već kao napad na sujetu ali sam spreman da na svojim krhkim plećima ovog puta nosim i taj teret.
Najveća odgovornost prema instituciji koju tvrdimo da volimo i cijenimo je da na vrijeme prepoznamo trenutak kada smo joj dali sve što smo mogli.
Najbolji moraju da odu onda kada još imaju snage da ostanu.
Da smo imali sreće prije više od deset godina Trg pjesnika bi dobio nove ideje, novu energiu i nove poglede. I novog selektora. Nažalost, kao i puno puta do sada, nismo imali sreće.
Samo osrednjost duboko vjeruje da je nezamjenjiva.
Pet, deset, petnaest, dvadeset.
Puna četiri petogodišnja plana sa istom idejom i bez promjena.
Imali bi na čemu da pozavide i rukovodioci velikog Sovjetskog saveza.
Valjalo bi razmisliti o ograničavanju mandata festivalskih selektora na pet ili najviše osam godina.
Dvadeset godina iste poetike, istog stila i istih izbora, pa da su najbolji a nisu, nije kontinuitet nego goli monopol.
Čak i najbolji ukus, kada traje predugo, prerasta u odsustvo ukusa, što je danas na Trgu pjesnika slučaj.
Ako se ništa ne promijeni, nije isključeno da jednog dana, ako poživimo, uz svečanu besjedu, dočekamo proslavu četrdeset ili pedeset godina iste selektorske ruke na Trgu pjesnika.
Ono što je jeste paradoks da u godini „dva velika jubileja“ Trg pjesnika nije zarobljen nedostatkom novca ili značaja književnosti.
Trg je zarobljen odsustvom promjene i skoro pa beskonačnom dosadnošču.
Nijedna kulturna institucija na svijetu neće propasti ako prepozna potrebu i obavezu da se mijenja. Propada samo onda kada promjene počnu da se doživljavaju kao prijetnje što je slučaj sa Trgom pjesnika, kakav je on danas.
Ako Grad teatar Budva, u svojoj četrdesetoj godini, ima hrabrosti da se razvija i prerasta samog sebe onda je krajnje vrijeme da istu hrabrost pokaže i Trg pjesnika.
