Bećković o Puškinu i Srbima: „Došlo je vrijeme da i mi uzvratimo molitvom – Nad Rusijom smiluj ti se, Bože“

Svijet je za srpsku poeziju saznao najprije preko Puškina. On je među prvima govorio da smo pjesnički narod i da nam je nekako više stalo do poezije nego do nas samih – kaže za jedan medij koji je „kao zabranjen u Crnoj Gori“ akademik Matija Bećković, dobitnik Puškinove medalje, priznanja koje se dodjeljuje za životno djelo.

Proslavljeni pjesnik potvrđuje da nijednom pjesniku nema veće radosti nego da ga povežu sa Puškinom. Zato što je on – otac mnogih pjesnika.

„Puškin se obreo u Besarabiji, gdje su bile srpske izbjeglice poslije propasti Prvog srpskog ustanka. Tu se sreo sa Karađorđevom porodicom, sa Jakovom Nenadovićem, sa mnogim Srbima o kojima je slušao i pisao. A opet, mi ga pomalo ubrajamo i među svoje. Grof Sava Vladislavić Raguzinski, ministar Petra Velikog, poklonio je caru jednog Puškinovog pretka koga je doveo iz Abisinije. Zato se u šali može reći da je Puškin malo i Srbin.“

Intervju prenosimo integralno:

U svom govoru podsjetili ste na Puškinove stihove: „Nad Srbijom smiluj ti se, Bože“, pa rekli da se danas to na srpskom izgovara – „Nad Rusijom smiluj ti se, Bože“.

„Došlo je vrijeme da i mi uzvratimo tom molitvom. Nije moglo biti ništa ljepše nego da povodom Puškinove medalje pomenem upravo te stihove.“

Medalju vam je uručio Nikolaj Burljajev, glumac kojeg svi pamtimo iz filma „Andrej Rubljov“ – to je onaj dječak koji zida zvono za crkvu. Kažete da je njegovo prisustvo za vas bilo nešto posebno u cijeloj svečanosti.

„Zaista nisam mogao da povjerujem da će doći vrijeme da onaj dječak iz „Andreja Rubljova“ meni uručuje Puškinovu medalju. Za mene je to jedna od najpotresnijih scena koje sam ikada vidio na filmu. Dječak je slagao da mu je otac otkrio tajnu kako se lije veliko zvono. U stvari, niko mu ništa nije rekao. Slagao je i sam se upustio u tu avanturu. Sve je bilo neizvjesno do dana kada je zvono trebalo da zazvoni. A kada je zazvonilo i kada su mu svi aplaudirali, bacio se u travu i priznao da mu niko nije otkrio tajnu. Očigledno je imao očev dar. Kao što ni ocu nije niko drugi otkrio tajnu. To je bio trijumf umjetnosti, poezije i ljepote. Možda najljepša metafora umjetnika i stvaranja koju znam.“

Burljajev vas je povezao sa čuvenim freskoslikarom, sa Tarkovskim, sa velikim umjetnicima, sa poezijom… Vi često ističete da poezija povezuje sudbine koje bi istorija sigurno zaboravila?

„Poezija se pobrinula za mnogo toga. Vera Pavladovska bila je pitomica blagorodnih sestara u Vladikavkazu, profesorka francuskog jezika. Kasnije se njena porodica rasula po svijetu. A onda se dogodilo da je jedna od njenih potomaka napisala rođakama u Pjatigorsku da se udala za srpskog pjesnika koji je napisao poemu „Vera Pavladovska“. Tetke su odgovorile: „Je li to o našoj baki?“ Njima je bilo normalno da neki srpski pjesnik opjeva njihovu baku. Tako je poezija povezala ono što je istorija razdvojila.“

Vratimo se Puškinu i još jednoj vašoj poveznici sa njim. Dostojevski u čuvenom govoru o Puškinu, govoreći o „Evgeniju Onjeginu” objašnjava i zašto je Puškin nosilac najviših ruskih vrijednosti. Kao i vi srpskih?

„To nije bio samo govor o književnosti. To je čitav jedan politički i kulturni program. Šta treba da bude Rusija i ruska kultura. Dostojevski je smatrao da je oličenje te ideje upravo Puškin. Kad dođete u kuću Dostojevskog, vidite Puškina, pored Biblije. On je u svom djelu sabrao svaki zvuk ruskog jezika i naroda. Zato je neuporediv. Imao sam sreću da budem u Puškinovom domu u Petrogradu. Tamo imate utisak da je veliki pjesnik baš tog dana izdahnuo. Posjetioci ulaze u papučama, a vodič priča o njegovim posljednjim danima. Kada je ranjen u dvoboju, izlazili su bilteni o njegovom zdravlju. Čekali su ih kao što se danas čekaju najveće vijesti. A kada je objavljeno da je umro, rečeno je: „Sunce naše poezije je zašlo.“ Srećom, nije zašlo. Iz tog sunca rodilo se toliko velikih pjesnika i tako velika poezija.“

Kako na ruskom zvuči Vaša poema „Kad jednom dođeš u bilo koji grad”, koja je upravo prevedena i objavljena?

„Prvi put sam je čuo kada je Ivana Žigon na svečanosti uručenja Puškinove medalje izgovorila na ruskom. Ona je to gotovo otpjevala. Tada se i vidi da je srpski jezik jedna grana koja je otpala sa velikog stabla, slovenskog, ali kao one grane koje cvjetaju i kada otpadnu. U prevodu se vidi da je to ista melodija. Veza ostaje.“

Često ističete da je poezija ono najvrednije što smo dali svijetu.

„Mi smo svoje postojanje opravdali svojom poezijom. Nismo imali mnogo toga drugog da pokažemo svijetu. Kad je Gete čitao srpske narodne pjesme, rekao je da narod koji ima takvu poeziju zaslužuje bolju istorijsku sudbinu i ne zaslužuje da bude rob. To nisu bile samo pjesme, u njima je i naše pamćenje, naša istorija. Naši junaci za koje istorija možda ne zna, ali narod zna. Zna kako su se zvali, kako su se oblačili, gdje su poginuli – braća Jugovići, Miloš Obilić, Strahinjić ban… Nema te sile koja može nekome dokazati da to nije istina. Ti pjesnički likovi za nas su često važniji od stvarnih ličnosti.“

Kažete da danas ima mnogo ljudi koji su veoma maštoviti kada lažu, a mnogo manje uspješni kada govore istinu i da je najopasnije to što se stvara utisak da se laž može podvaliti vječnosti. Vjerujete li da će to vrijeme proći?

„Mnogo su pokrenuli da bi brzo prošlo. Ali sve je to na staklenim nogama. Sad ga ima, sad ga nema.“

Hoćemo li ubuduće viđati Puškinovu medalju na vašem reveru?

„Hoćete. Jedan moj rođak, kada je vidio Vuka Karadžića sa odlikovanjima, rekao je: „Znao sam da je bio pametan čovjek, ali nisam znao da ima odlikovanja.“