Otac Justin (Popović) rođen je na dan Blagovijesti Presvete Bogorodice (25. marta, po starom kalendaru) 1894. godine u Vranju, od pobožnih pravoslavnih roditelja Spiridona i Anastasije. Svjetovno ime Blagoje dobio je po prazniku na koji je rođen. Otac njegov, Spiridon, poznati pop-Aleksa, bio je najmanje sedmi po redu sveštenik iz stare porodice Popovića.
I Spiridon je učio bogosloviju (dva razreda), međutim, otac ga je povukao iz škole, te je on kasnije prisluživao u hramu i domaćim sveštenodejstvima, održavajući duh crkvenosti i pobožnosti u domaćinstvu u kojem je rastao mali Blagoje. Majka Anastasija bila je iz ugledne domaćinske porodice iz okoline Vranja. Izrodili su osmoro djece, ali im je u životu ostalo samo troje: kćer Stojna i sinovi Stojadin i Blagoje.
Kao dječak često je sa roditeljima odlazio kod Svetog oca Prohora čudotvorca u Pčinjski manastir i tamo bivao na molitvama i bogosluženjima, a jednom je bio i lični svjedok čudesnog iscjeljenja svetiteljevom božanskom silom majke mu Anastasije od teške bolesti. O dubokoj pobožnosti svoje majke i sam je kasnije često pričao, a iz njegovih bilježaka objavljen je i potresni zapis o blaženom prestavljenju pravedne „služkinje Božije Anastasije – Vaskrsnice, moje besmrtne darodavke“.
Osnovnu školu Blagoje završava u Vranju, da bi se potom, položivši prijemne ispite najvišom ocjenom, upisao u devetorazrednu Bogosloviju „Sveti Sava“ u Beogradu (1905–1914). Nastavnici su mu bili Nikolaj Velimirović, Atanasije Popović, Veselin Čajkanović, Borislav Lorenc, Stevan Mokranjac… Poseban uticaj na Blagojev duhovni i obrazovni razvoj izvršio je veliki učitelj Sveti vladika Nikolaj, koji je posebno zapazio i cijenio njegovu ljubav prema bogoslovlju i nesumnjivu književnu darovitost.
Namjeru Blagoja Popovića da primi monaški postrig po završetku Bogoslovije (u junu 1914. godine) omelo je protivljenje roditelja i njihova molba Mitropolitu beogradskom Dimitriju (Pavloviću) i episkopu niškom da ga ne zamonaše.
Odmah po izbijanju Prvog svjetskog rata Blagoje Popović pozvan je u vojsku i, kao bogoslov, raspoređen u bolničku četu pri vojnoj bolnici „Ćele kula“ u Nišu. Krajem 1914. prebolio je pjegavi tifus i bio na kratkom otpustu kod roditelja; od 8. januara 1915. ponovo je na dužnosti bolničara u Nišu, sve do povlačenja sa srpskom vojskom prema Kosovu i zatim preko Albanije. Strahote rata, bijeda i patnja izmorenih srpskih ratnika, sjećanje na mučeništvo i žudnja za ohrišććenjem pojačali su njegovu dugo njegovanу odluku da primi monaški zavjet.
U pravoslavnom hramu u gradu Skadru, uoči Svetog Vasilija Velikog, 31. decembra 1915/1. januara 1916. godine, arhimandrit Venijamin (Tašunović), potonji vladika braničevski, postrigao je mladog bogoslova Blagoja Popovića, zajedno sa Milanom Đorđevićem, kasnijim episkopom dalmatinskim Irinejem.
Mladi monah uzeo je ime Svetog Justina Mučenika i Filozofa (II vijek poslije Hrista), velikog apologete u istoriji hrišćanske patristike i značajnog filozofa hrišćanstva.
Na predlog mitropolita Dimitrija, potonjeg patrijarha srpskog (1920–1930), Srpska vlada šalje januara 1916. godine grupu mlađih i darovitih bogoslova, među njima i monaha Justina, na Duhovnu akademiju u Petrograd.
Justin Popović ostaće u Rusiji do juna 1916. godine, kada, usljed nagovještaja boljševičke revolucije i burnih događaja koji će uslijediti, prelazi u Englesku, gdje će ga Nikolaj (Velimirović), tada jeromonah, prihvatiti i upisati na jedan od koledža Oksfordskog univerziteta. Do 1919. godine otac Justin prošao je redovne studije teologije, ali diplomu nije dobio pošto mu doktorski rad Filosofija i religija F. M. Dostojevskog nije prihvaćen. U završnom poglavlju disertacije mladi doktorand izložio je oštroj kritici zapadni humanizam i antropocentrizam, naročito u rimokatolicizmu i protestantizmu. Engleskim profesorima bilo je teško da takvu kritiku prihvate, pa su tražili da ublaži stavove. Na to Justin Popović nije pristao, te se početkom ljeta vratio u Srbiju bez oksfordske diplome.
Već septembra 1919. godine Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve šalje Justina na Teološki fakultet Atinskog univerziteta, gdje ostaje do maja 1921, ponovo položivši sve potrebne ispite i stekavši doktorat iz pravoslavnog bogoslovlja na temu Svetog Makarija Egipatskog.
U međuvremenu, maja 1920, rukopoložen je za jeromonaha.
Po povratku u otadžbinu postavljen je za suplenta Bogoslovije „Sveti Sava“, premještene u Sremske Karlovce. Tamo je predavao Sveto pismo Novog zavjeta, zatim dogmatiku i patrologiju, unoseći novine u nastavu i potiskujući sholastički i racionalistički metod.
Godine 1922, na Usjekovanje Svetog Jovana Krstitelja, patrijarh Dimitrije rukopoložio ga je u jeromonaha.
Pokrenuo je i uređivao časopis Hrišćanski život, koji je postao jedna od najznačajnijih crkvenih periodika tog vremena.
Doktorirao je 1926. godine u Atini, a 1927. položio profesorski ispit na Karlovačkoj bogosloviji.
Njegovo djelo i kritički stavovi izazivali su otpore u crkvenim i društvenim krugovima, zbog čega je više puta premještan, ali i vraćan na dužnosti.
U Češkoj je 1930–1931. učestvovao u misiji povratka u pravoslavlje po unijaćenih vjernika, gdje mu je čak nuđen i arhijerejski čin, koji je odbio.
Godine 1934. izabran je za docenta Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, a 1935. održao pristupno predavanje O suštini pravoslavne aksiologije i kriteriologije.
U vrijeme međuratne krize i konkordatske borbe bio je nepokolebljiv branilac nezavisnosti Srpske pravoslavne crkve.
Tokom Drugog svjetskog rata živio je po manastirima, prevodio i pisao, i učestvovao u dokumentovanju stradanja srpskog naroda.
Po dolasku komunističke vlasti 1945. godine prognan je sa Univerziteta, uhapšen i zatvaran, a potom lišen prava i penzije.
Od 1948. živio je u manastiru Ćelije kod Valjeva, gdje je nastavio molitveni i bogoslovski rad, pišući i duhovno rukovodeći sestrinstvo i brojne posjetioce.
Upokojio se u Gospodu 1979. godine, na dan svoga rođenja, na praznik Blagovijesti.
Njegov grob u Ćelijama postao je mjesto poklonjenja vjernika, a njegovo djelo obuhvata desetine tomova bogoslovske, filozofske i duhovne literature.
Smatra se jednim od najznačajnijih pravoslavnih bogoslova XX vijeka, čije je učenje usredsređeno na tajnu Bogočovjeka Hrista i čovjekovo spasenje u Njemu.
(Svetigora)
