Prije nego što smo sklapali i razumjeli rečenice, učili smo kako da spojimo dlanove slušajući „Taši, taši“.
Kada smo ojačali, poskakivali smo na koljenima odraslih kao „Mali konjanik“, želeći svaki put da poletimo više.
A potom smo na prvim školskim priredbama recitovali „Al’ je lijep ovaj svijet“ ponosni jer smo porasli.
Tako je Jovan Jovanović Zmaj dočekivao i ispraćao generacije djece na važnim raskrsnicama odrastanja.
Dječiji pjesnik Ljubivoje Ršumović, danas 85-godišnjak, i dalje se sjeća prve Zmajeve pjesme koju je zapamtio.
„Kad je Bože Zemlju stvarao/Nije htio da prazna bude/Želio je da se po njoj razgranaju razne rude“, ponavlja Ršumović stihove, koje je majka njemu i bratu recitovala pred spavanje.
„Zmaj potom moli Boga da ne daje ljudima u ruke gvožđe, jer će početi da kuju mačeve i oružje. To je bila uspavanka, ali i jedna strašno mudra poruka koja je mene i brata uputila na pravi put“, govori za BBC na srpskom.
U Zmajevom umijeću da prosvjetiteljsku želju za poukom pretvori u priču koju djeca mogu da prihvate, vidi jedan od njegovih velikih kvaliteta.
Zmaj je napisao stotine dječijih pjesama, u kojima je lik djeteta prvi put autentično predstavljen, smatra pisac Vladimir Vukomanović Rastegorac u razgovoru za BBC na srpskom.
„Pored toga što se bavi dosta univerzalnim temama, Zmaj govori u ravni i zahvata ravan u kojoj dijete žive.
„On ima jedan blag govor koji je začinjen humorom, što sve zajedno otvara put za laku komunikaciju sa djetetom čitaocem“, kaže Vukomanović Rastegorac, koji je i profesor na Fakultetu za obrazovanje učitelja i vaspitača u Beogradu.
Zmaj nije bio samo dječiji pjesnik i iza njega je ostalo jedno od najobimnijih djela srpske književnosti, koje obuhvata i ljubavne, rodoljubive, satirične pjesme, kao i dramaturški, prevodilački i uređivački rad.
Zbog širine koju je zahvatao, Duško Radović je vjerovao da Zmaj „nije pisao već pjevao“.
„Nije se obraćao čitaocima, već ljudima, i nije pripadao literaturi, već životu“, napisao je.
Zmajev život, tragično obilježen smrću supruge Ruže i njihove djece, pretočen je u neke od najljepših pjesama srpskog romantizma u zbirci „Đulići uveoci“.
Tako je pjesnik, koji je bio i ljekar, i koji je pisao da je poezija poslata od Boga da ublaži ljudske patnje, tražio način da sam sebe zacijeli pisanjem, kaže Vuk Žikić, nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi „Dr Dragan Hercog“ u Beogradu.
Danas mnoge škole i ulice nose ime pjesnika koji je umro prije 120 godina, dok se različita spomen-obilježja mogu naći u cijeloj Srbiji.
Jedno, međutim, nedostaje.
„Prava je šteta što u Beogradu ne postoji Zmaj Jovin spomenik.
„Duško Radović je predlagao da bude na početku Zmaj Jovine ulice, ali kao spomenik-igračka, tako da djeca mogu da se veru po njemu, a kad dođu do vrha, imaju jedno zvonce koje mogu da udare da se oglasi da su se popela Zmaju Jovi na glavu“, kaže Ljubivoje Ršumović.
‘Škola za život’
Jovan Jovanović Zmaj rođen je 1833. godine u Novom Sadu u imućnoj porodici, što mu je kao djetetu zadavalo i muke.
Nije volio da nosi rukavice i šešire, koje druga djeca nisu imala, razljutio bi se i zaplakao kad bi ga nazvali „nemeš“ (plemić), a s prozora je čežnjivo gledao kako njegovi vršnjaci podvijaju pantalone da bi skakali po barama, opisao je njegov savremenik, književni kritičar Milan Šević.
Volio je međutim da čita i da piše, a Šević navodi da je prve rime želio da ispiše već sa sedam godina u svesci na čijem je početku pisalo: „Stari stihovi mladog stihotvorca“.
Prvu pjesmu objavio je sa 19 godina u Letopisu Matice srpske da bi potom nastavio da se pojavljuje u drugim književnim i humorističkim časopisima.
Iako je studirao prava i medicinu, te radio kao činovnik i ljekar, bio je iznad svega pisac.
Kao Čika Jova Zmaj pokreće „Neven“, prvi dječiji list u Srbiji, 1880. godine.
„Biće zbilje i pouke, krepite se njom, biće hrane duhu vašem, srcu mlađanom“, poručuje pjesnik djeci u prvom broju.
Vuk Žikić kaže da su generacije učile uz Zmaja važne životne lekcije od pranja ruku do brige o prirodi.
„Dječija književnost je u povlašćenom položaju jer postaje škola za život“, smatra.
Pored pouke koju je širio, druga važna osobenost njegove poezije bila je „kolokvijalnost“, smatra Ljubivoje Ršumović.
„On je koristio jezik koji je razumljiv i mladima i starima, i to tako vješto da se taj jezik pamti.
„Uz to je, u časopisu ‘Neven’, sam ilustrovao veliki dio pjesama i priča, pokazujući potpunu predanost namjeri da se njegov pjesnički glas čuje, razumije i usvoji“, objašnjava.
(BBC)
