„BLAGOŠ“ NAMA: Koliko je u stvari opasna izjava Zdravka Krivokapića i napad na jedinstvo SPC? Kontinuirani narativ crkvenog separatizma u krajnjoj misiji stvaranja CPC

Da je politička scena u Crnoj Gori odavno prešla granicu realnosti i duboko zagazila u zonu sumraka i jeftine estrade, potvrdio je juče niko drugi do bivši premijer Zdravko Krivokapić. Čovjek kojeg je narod, na talasu veličanstvenih, svenarodnih litija i pod blagoslovom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, izvukao iz anonimnosti i postavio u premijersku fotelju, odlučio je da se pod stare dane preporuči za – faktičkog nasljednika Miraša Dedeića.

U svojoj najnovijoj, blago rečeno sramnoj objavi, Krivokapić je javno i otvoreno počeo da promoviše crkveni separatizam, tražeći povratak na odluke iz maja 2006. godine, kada je definisana „Pravoslavna crkva u Crnoj Gori“, međutim, ne onako kako Krivokapić misli.

Podsjetimo, u maju 2006. godine, „Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori“ je definisana odlukom Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve od 26. maja 2006. godine, kojom je predsjedavao pokojni patrijarh srpski Pavle. Tom odlukom je definisano da Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori sačinjavaju Eparhije Srpske pravoslavne crkve (SPC): Crnogorsko-primorska, Budimljansko-nikšićka, kao i djelovi eparhija Mileševske i Zahumsko-hercegovačke.

Istom odlukom formiran je i Episkopski savjet Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao koordinaciono tijelo episkopa SPC u Crnoj Gori, na čijem je čelu bio mitropolit crnogorsko-primorski.

SPC je 2021. godine ukinula episkopske savjete, pa je time praktično prestala i upotreba termina „Pravoslavna crkva u Crnoj Gori” kao posebnog organizacionog okvira.

U ovim tezama leži suštinska činjenica – da je Sveti arhiejerejski sabor Srpske pravoslavne crkve osjetio kakve probleme može imati SPC u Crnoj Gori nakon što se Crna Gora odvojila iz državne zajednice sa Srbijom, a gdje su mnogi govorili da će tri stuba „nezavisne Crne Gore“ biti – nacija, jezik, i crkva. Od toga su krenuli nasrtaji na SPC u Crnoj Gori u želji za tzv. nezavisnom crkvom te je stoga preko ovog modela napravljen svojersni bedem koji će reagovati na adekvatan način ukoliko bude došlo do bilo kakvih nasrtaja na SPC u Crnoj Gori.

To se na kraju i dogodilo. Vlast na čelu sa Demokratskom partijom socijalista pokušala da je svetinje u Crnoj Gori stavi pod svojim patronatom, odnosno sve one koje su građene prije 1918. godine faktički tvrdeći da su crnogorske svetinje okupirane od strane Srpske pravoslavne crkve ne znajući da su generacije i generacije mitropolita, vladika, sveštenika, vjernog naroda, pa u krajnjem i crnogorskih vladara čeznuli za ujedinjenjem kakvo imamo dan danas. Stoga, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori postoji i zove se Srpska pravoslavna crkva sa svoje četiri eparhije koje službu obavljaju na teritoriji Crne Gore. Još je važno i pomenuti da Pravoslavna crkva u Crnoj Gori odnosno Episkopski savjet nije formiran kako bi se konfrontirao sa vrhom Crkve, patrijarhom i Patrijaršijom, već da bi branio SPC u Crnoj Gori. Na očiglednu žalost Zdravka Krivokapića koji sada otvoreno, poput kadra ne DPS-a, nego SDP-a, promoviše crkveni separatizam.

Stoga, teško je naći plastičniji primjer političke i moralne metamorfoze u novijoj istoriji Crne Gore od one koju je demonstrirao Zdravko Krivokapić. Došao je na vlast kao „crkveni kadar“, zaklinjao se u svetinje i glumio najvećeg zaštitnika jedinstva SPC. Narodu je tada djelovalo da je profesor garant opstanka SPC i rušenja diskriminatorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Međutim, maske su pale brže nego što je profesor uspio da izgovori svoju čuvenu rečenicu „da je 100% Srbin i 200% Crnogorac“. Danas, sa bezbjedne istorijske distance, Krivokapić radi ono što se ni sam Milo Đukanović u jeku svoje antisrpske histerije nije usudio da formuliše na tako ogoljen način. Promovisanjem ovakvog vida „crkvenog separatizma“, profesor je pljunuo na sve ono na čemu je dobio povjerenje vjernog naroda i same Crkve.

Stoga se postavlja pitanje – da li su građani Crne Gore mjesecima šetali po snijegu, kiši i vjetru braneću Srpsku pravoslavnu crkvu da bi Zdravko Krivokapić danas predlagao projekte koje je skovao bivši režim u cilju asimilacije tog istog naroda i cijepanja SPC?

Narativ koji Krivokapić pokušava da oživi dio je šireg plana koji se sinhronizovano vodi protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Cilj je jasan – oslabiti jedinstvo SPC, unijeti razdor među vjernike i kroz formu nekakve „autonomne“ ili „crnogorske“ crkve postepeno istisnuti srpski identitet i kanonski poredak iz Crne Gore. Međutim Krivokapić zaboravlja i na jednu jako važnu činjenicu. Recimo – Crnogorcima očigledno smeta što se crkva zove Srpska pravoslavna crkva, ali ne postoji nijedan Srbin iz Crne Gore kom smeta što se Mitropolija zove CRNOGORSKO primorska. Čisto malo tema za razmišljanje.

Stoga, ono što Krivokapić i njegovi nalogodavci iz sjenke zaboravljaju jeste da je SPC preživjela i mnogo veće progone, petovjekovno ropstvo, komunistički teror i tridesetogodišnji pritisak DPS-a. Ako Milo Đukanović sa kompletnom državnim aparatom, policijom i tajnim službama nije uspio da slomi SPC i otme svetinje, sigurno je da crkveno ustrojstvo neće uređivati ni Zdravko Krivokapić preko društvenih mreža.

Stoga, profesorov izlet u crkveni inženjering ostaće upamćen samo kao još jedan dokaz političkog posrnuća čovjeka koji je od „narodnog spasioca“ i crkvenog izabranika postao običan promoter crkvenog separatizma, a što ne reći, i dostojan nasljednik Miraša Dedeića.