Cjelokupna crnogorska javnost upoznata je sa činjenicom da su se prekjuče, 27. maja, navršile dvadeset i dvije godine od ubistva glavnog i odgovornog urednika „Dana“ Duška Jovanovića.
Na godišnjicu jednog od najsurovijih događaja u pozamašnoj konkurenciji nekadašnje trodecenijske realnosti koja je obilovala nemilosrdnim oduzimanjem ljudskih života, trebalo bi da se cijela zemlja bez izuzetka i bez obzira na političku, nacionalnu, vjersku ili ma kakvu drugu pripadnost sjeća lika i djela ovog čovjeka.
Svako lišavanje života tragedija je koja ostavlja vrlo direktne i jake posljedice kako po porodicu i bliske ljude žrtve, tako i po društvo u cjelini. To je naročito u malim sredinama poput Crne Gore. Ipak, ubistvo glavnog i odgovornog urednika opozicionog lista sa sobom nosi i još jednu dimenziju – udar na slobodnu riječ, demokratiju, na misao različitu od onoga ko ima poluge moći, prijetnju svakom ko bez bojazni želi iskazati svoj stav.
Pored svega navedenog, činjenica koja najviše opterećuje u vezi sa ovim svirepim ubistvom jeste to što je ono do današnjeg dana, preko dvije decenije kasnije, nerasvijetljeno. Ta činjenica svjedoči neviđeno čvrstoj konstrukciji diktarorskog režima koji i dalje pruža svoje pipke, ali i perfektnoj koordinisanosti i planiranosti ovog monstruoznog zločina. Uslijed svega ovoga, nasušna potreba građana za informisanošću i istinom, veća je.
Kada, s druge strane, dođe do brisanja dokumentarca o ovom ubistvu, i to ni manje ni više nego na godišnjicu zločina, ne možemo da se ne zapitamo – Kome smeta istina? Kome smeta pomen Duškovog imena? I kome je u interesu da se i najmanji tragovi i naznake o toj mračnoj strani crnogorske prošlosti objelodane? Ko se plaši, ne samo rasvjetljavanja zločina, već i osnovne kulture sjećanja na nedužno stradalog čovjeka – i odakle mu uopšte mogućnost da video-materijal obriše?
Ono što ohrabruje jeste činjenica da je menadžment javnog medijskog servisa Podgorice odgovorno, adekvatno i efikasno reagovao, te prijavilo ovaj slučaj nadležnima koji bi potom trebalo da ga procesuiraju.
Ipak, jedan širi problem ostao je da visi u vazduhu. Problem koji je usko povezan sa sramnom činjenicom da se pravda decenijama zataškavala, a naručioci i ostali učesnici u ubistvu – štitili. Kako to da nakon ovoliko vremena slučaj ne samo da nije razriješen, nego da postoje ljudi koji strahuju od obične priče o tom ubistvu, i u poziciji su, na ko zna koje načine, da pristupe jednoj medijskoj kući i obrišu video-materijal? Ko je uspio i kako da rovari po gradskom servisu?
