Crna Gora će 12. maja zvanično zabilježiti 14. učešće na Eurosongu.
Tamara Živković i “Nova Zora” predstavljaće nas na 70. izdanju u Beču. Nastup je na programu u prvom polufinalu, pod rednim brojem osam.
Bližimo se i obilježavanju 20. godišnjice od obnove nezavisnosti, a priča oko Crne Gore i Eurosonga uvijek počinje sa Stevanom Fedijem.
Fedi je, naime, prvi predstavnik nezavisne Crne Gore u istoriji ovog takmičenja – on je 2007. u Helsinkiju pjevao “Ajde kroči”.
Kao pobjednik nacionalnog izbora, Stevan je nastupio u drugom polufinalu Eurosonga i zauzeo 22. mjesto sa 33 poena.
Podsjetimo, te godine je pobijedila Srbija, zahvaljujući Mariji Šerifović i čuvenoj “Molitvi”.
Fedi u intervjuu za CdM priznaje da nije velika scena to prvo čega se sjeti kada se danas osvrne na 2007.
Nisu to ni svijetla reflektora, niti veličina tog trenutka. To je – osjećaj.
“Osjećaj mladog čovjeka koji je imao veliko srce, iskrenu ljubav prema muzici i vjeru da pjesma može govoriti u ime naroda jednako snažno kao i svaka izgovorena riječ. U tom trenutku nijesam bio potpuno svjestan istorijske težine onoga što se događalo. Bio sam usmjeren na muziku, na nastup i na odgovornost da dam najbolje od sebe, iskreno, predano i iz srca. Danas mnogo dublje razumijem šta je taj trenutak predstavljao, ne samo za mene, već i za Crnu Goru. To nije bio samo izlazak na veliku muzičku scenu Evrope. Bio je to prvi put u novijoj istoriji da pred kontinent stanemo pod svojim imenom, svojom zastavom i svojim identitetom. Kada danas na sve to pogledam, osjećam tihi ponos i duboku zahvalnost što mi je život dao priliku da budem dio takvog trenutka. Vjerujem da postoje trenuci koji čovjeka obilježe za cio život. Za mene je ovo bio jedan od tih trenutaka”, odgovara Fedi.
CdM: U tom trenutku si bio golobradi mladić. Da li si osjećao veći pritisak zbog toga što nisi predstavljao samo sebe i pjesmu, već i novu državu koja se prvi put pojavljuje na toj sceni? Koliko je tadašnji politički i društveni trenutak uticao na atmosferu oko tvog odlaska u Helsinki?
FEDI: Bio sam vrlo mlad, i možda je upravo u toj mladosti bila moja najveća snaga. Kada si mlad, nemaš uvijek punu svijest o težini tereta koji nosiš, ali imaš nešto jednako važno: srčanost, iskrenost i hrabrost da ideš naprijed bez mnogo kalkulacije. Ja sam tada bio vođen upravo tim osjećajem. Naravno da je postojao pritisak. Ne toliko zbog mene lično, koliko zbog svijesti da prvi put predstavljaš novu i samostalnu Crnu Goru pred milionskim auditorijumom. Osjećao sam da iza mene ne stoje samo moj tim i pjesma, već i narod, vrijeme i snažna emocija istorijskog trenutka. Tadašnja društvena i politička atmosfera davala je svemu posebnu težinu. Osjećala se energija novog početka, osjećaj da se gradi identitet i oblikuje slika zemlje koja tek pravi prve samostalne korake pred svijetom. U takvom vremenu, odlazak u Helsinki nije bio samo put na veliku muzičku scenu Evrope. Bio je to odlazak sa osjećajem da na ramenima nosiš dio dostojanstva svoje zemlje. Danas, sa ove distance, vjerujem da sam tom izazovu prišao onako kako sam jedino znao, predano, odgovorno i sa željom da Crnoj Gori dam najbolje od sebe.
CdM: “Ajde, kroči” bila je veoma prepoznatljiva, pjevljiva. Sjećaš li se trenutka kada je ona nastala, pa onda i pobjede na domaćem terenu? Šta ti je prvo prošlo kroz glavu?
FEDI: Naravno da se sjećam. Od prvog trenutka bilo je jasno da ta pjesma nosi snažan karakter i emociju. Vjerujem da su autori pjesme (prim.aut. muziku uradio Slaven Knezović, a tekst Milan Minjo Perić) željeli da kroz muziku prenesu duh Crne Gore, njen ponos, prkos jednog vremena i odlučnost da, uprkos svemu, ostane svoja. Možda je upravo zato i pobijedila, jer je govorila jezikom Crne Gore, zemlje koja je, uprkos svemu, bila i ostala svoja. Kada je pjesma pobijedila na domaćem izboru, prva misao nije bila trijumf u klasičnom smislu, već svijest da tog trenutka počinje nešto mnogo ozbiljnije od same pobjede. Osjetio sam i radost i odgovornost, gotovo u istom dahu. Jer kada pobijediš, dobiješ aplauz. Ali kada postaneš predstavnik svoje zemlje, dobiješ obavezu da taj aplauz pretvoriš u dostojno predstavljanje onoga odakle dolaziš. Bio sam srećan, uzbuđen i pun adrenalina, ali duboko u sebi svjestan da od tog trenutka više ne koračam samo svojim korakom, već korakom cijele Crne Gore. S vremenom, ono što u čovjeku ostane nijesu ni tenzije ni izazovi, već lijepe uspomene, osjećaj ponosa, zahvalnosti i sjećanje na jedno važno vrijeme.
CdM: Kako su izgledale pripreme za Helsinki i da li je tada postojala dovoljno jaka infrastruktura i podrška za tako veliki nastup? Generalno posmatrajući, koliko si bio zadovoljan tim kompletnim nastupom na Eurosongu? Da li bi danas nešto uradio drugačije kada je riječ o tom nastupu, kada bi imao neki magični štapić?
FEDI: Pripreme za Helsinki bile su intenzivne i ispunjene velikim očekivanjima, ali kada danas pogledam unazad, jasno vidim da smo tada imali veliku želju, ali još ne i iskustvo kakvo je jedan takav događaj zahtijevao. Imali smo veliku volju i iskrenu namjeru da se predstavimo dostojanstveno, ali nijesmo imali razvijenu infrastrukturu ni onu vrstu strateške pripreme kakvu je takav događaj zahtijevao, od scenskog koncepta i vizuelnog identiteta, do međunarodne promocije i dubljeg razumijevanja same evrovizijske scene. To ne govorim kao kritiku bilo kome. Naprotiv, govorim sa razumijevanjem, jer smo svi tada bili pioniri nečega novog i velikog. Učili smo u hodu, a u tome je, na neki način, bila i ljepota tog vremena. Što se mog nastupa tiče, danas ga gledam sa zahvalnošću, ali i sa umjetničkom sviješću da uvijek postoji prostor da nešto bude bolje. Da danas imam čarobni štapić, vjerovatno bih promijenio neke scenske odluke, hrabrije oblikovao vizuelni identitet nastupa i još jasnije predstavio muzički karakter pjesme “Ajde, kroči”. Ali jednu stvar ne bih mijenjao: iskrenost. Sve što se tada dogodilo bilo je autentično, vođeno srcem i bez kalkulacije. A publika uvijek, prije ili kasnije, prepozna istinu. Zato na Helsinki ne gledam kao na propuštenu priliku, već kao na važnu stepenicu i za mene lično i za muzički put Crne Gore na Eurosongu.
CdM: Kako su reagovali drugi učesnici kada su čuli da dolaziš iz države koja prvi put nastupa samostalno? Vjerujem da su neki možda tek tada i saznali za Crnu Goru u muzičkom smislu. Jesi li osjećao da zbog svega toga moraš dodatno da se dokazuješ?
FEDI: Reakcije su bile veoma lijepe. Među učesnicima i delegacijama osjećala se iskrena znatiželja da upoznaju ko je Crna Gora, kakva je njena muzika, kakav senzibilitet nosimo i šta donosimo na veliku scenu kao zemlja koja prvi put nastupa samostalno. Mislim da su mnogi upravo kroz taj nastup prvi put ozbiljnije čuli za Crnu Goru u savremenom muzičkom kontekstu, i to je samo po sebi nosilo posebnu težinu. Ali zanimljivo je da nijesam osjećao potrebu da se dokazujem iz ega, već iz poštovanja prema trenutku i prema zemlji koju predstavljam. Želio sam da ljudi kroz pjesmu osjete emociju, ritam, toplinu i onu autentičnost koju Crna Gora nosi u sebi. U takvim okolnostima čovjek brzo shvati jednu važnu stvar: na velikoj sceni nije presudno koliko je velika zemlja iz koje dolaziš, već koliko istine, identiteta i karaktera donosiš sa sobom. Vjerujem da je Crna Gora tada Evropi pokazala upravo to, svoju autentičnost, svoj talenat i karakter koji se ne mjeri veličinom zemlje, već snagom onoga što nosiš u sebi. I ponosan sam što sam imao priliku da budem dio tog prvog samostalnog predstavljanja Crne Gore Evropi.
CdM: Crna Gora tada nije prošla u finale. Da li si to doživio kao razočaranje ili si i sam nastup smatrao pobjedom? Koliko ti je taj Eurosong promijenio karijeru i život?
FEDI: Naravno da je u tom trenutku postojala doza razočaranja. Kada uložiš sebe, energiju i mjesece rada, a potom izađeš na tako veliku scenu, prirodno je da želiš rezultat, prolazak u finale, potvrdu i taj dodatni korak. To je ljudski. Ali vrijeme me naučilo da neke pobjede nijesu zapisane samo u bodovima i plasmanima. Neke pobjede ostanu zapisane mnogo dublje, u simbolici, sjećanju i svemu lijepom što poslije donesu. Kada danas pogledam na taj nastup u Helsinkiju, ne vidim neuspjeh. Vidim jedan istorijski korak. Vidim trenutak kada je Crna Gora prvi put samostalno stala na veliku evropsku scenu i svijetu poručila: tu smo. A to je, na svoj način, bila pobjeda. Lično, Eurosong me promijenio. Naučio me koliko muzika može biti veća od samog izvođača, koliko jedan nastup može otvoriti vrata koja tada ni ne vidiš, ali i koliko je važno ostati vjeran sebi, bez obzira na očekivanja, pritisak i sve ono što dolazi spolja. Taj put me umjetnički oblikovao, životno ojačao i dao mi posebnu vrstu unutrašnjeg mira, mir čovjeka koji zna da je u važnom trenutku dao sebe potpuno i do kraja. Istovremeno, otvorio mi je vrata mnogim sjajnim saradnjama i poznanstvima sa ljudima za koje tada nijesam mogao ni naslutiti da ćemo jednog dana zajedno stvarati, a kasnije i graditi iskrena prijateljstva. A kada to znaš, onda sa vremenom svako razočaranje preraste u zahvalnost.
CdM: Probio si led kada govorimo o Crnoj Gori na Eurosongu. Kako bi ocijenio dosadašnji put? Imamo dva finala, dosta pjesama koje nisu zaživjele nakon Eurosonga i brojne učesnike čija karijera nije išla u pravcu koji se očekivao…
FEDI: Put Crne Gore na Eurosongu vidim kao put traganja za sopstvenim izrazom. Bilo je trenutaka koji su donosili ponos, bilo je sjajnih interpretatora, vrijednih autora i pjesama koje su imale ozbiljan kvalitet, ali je često nedostajao kontinuitet, jasna strategija i dugoročna vizija onoga što želimo da budemo na toj sceni. Crna Gora je mala zemlja, ali male zemlje često imaju najveću priliku da budu prepoznate upravo kroz ono što ih čini posebnim. Ne kroz kopiranje trendova, već kroz hrabrost da svijetu pokažu svoj jezik, svoj senzibilitet, svoj muzički pečat i ono što ih istinski određuje. Mislim da smo ponekad previše gledali šta prolazi kod drugih, umjesto da se zapitamo šta je ono što samo mi možemo donijeti Evropi. Upravo u tom odgovoru leži ključ. Imali smo dva finala i lijepe trenutke, ali vjerujem da naš puni potencijal još nije ispričan. Crna Gora ima talenta, ima emociju, ima autore, ima izvođače i ima bogat kulturni identitet koji može biti veoma snažan kada se pretoči u pravu pjesmu i cjelovit nastup. Ono što nam je potrebno nijesu samo dobre pjesme. Potreban nam je sistem, ozbiljan pristup i vjera u ono što jesmo. Kada se te stvari spoje, siguran sam da Crna Gora ne samo da može do finala, već i stati pred Evropu sa nečim što će se pamtiti.
CdM: Uskoro obilježavamo 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Šta za tebe znači taj jubilej? Da li osjećaš posebnu emociju jer si zahvaljujući tom nastupu dio istorije Crne Gore? I ako bi morao jednom rečenicom opisati šta znači biti prvi u istoriji jedne države – kako bi ta rečenica glasila?
FEDI: Dvadeset godina državne samostalnosti Crne Gore nije samo jubilej, već trenutak sabiranja, preispitivanja onoga što je iza nas i promišljanja onoga što je pred nama. Vrijeme da se zapitamo šta smo kao društvo izgradili, šta smo naučili i kakvu zemlju želimo ostaviti generacijama koje dolaze. Za mene, taj jubilej nosi i jednu tihu, posebnu emociju, jer sam imao čast da u jednom simboličnom trenutku budem dio važnog kulturnog poglavlja novije istorije svoje zemlje na velikoj međunarodnoj sceni. To je uspomena koju čuvam sa velikim poštovanjem i zahvalnošću. Ne doživljavam to kao lični trofej, već kao privilegiju da sam u važnom istorijskom času mogao dati sebe, svoj glas i svoju muziku imenu Crne Gore. A biti prvi u istoriji države? Biti prvi ne znači stati ispred drugih, već imati čast da napraviš prvi korak kojim će mnogi poslije tebe hodati. Ako sam tim korakom makar malo doprinio kulturnom identitetu današnje Crne Gore, onda i moj mir ima smisla, baš kao i sve ono što danas stvaram u kulturi svoje zemlje.
(CDM)
