Pravo s finalne utakmice Afričkog kupa nacija između domaćina šampionata Maroka i selekcije Senegala (0:1), odigrane 18. januara 2026. u Rabatu, stigli su post festum novi prilozi za stare hronologije sportskih apsurda.
Što se datuma tiče, ovaj tekst bi već bio bajat i za sportske rubrike dnevnih novina… Ali priča je dobila nastavak, opštu nevjericu i ponovo potvrdila staru istinu da je fudbal odavno postao više od igre.
Toliko više da se, u mnogim slučajevima, opasno približio politici – ako je od obraza u politici nešto i ostalo, onda je u fudbalu vidljivo tek u tragovima.
Kratka hronologija ovog finala sadrži nekoliko ključnih trenutaka. U osmom minutu sudijske nadoknade regularnog toka arbitar Žan Žak Ndala pokazuje na bijelu tačku… Marokanci doživljavaju kratkotrajnu katarzu, Senegalci eksploziju negodovanja. Jedni govore o sudijskom uvjerenju, drugi o nepravdi i korupciji. S tribina i terena uglas se psuju sva pokoljenja VAR-a. Ništa novo pod fudbalskim suncem. Ljudi vole nepravde i prevare, naročito što one stalno mijenjaju strane. Danas su na jednoj, sutra na drugoj strani. Niko nije pošteđen tog vječitog životnog lavirinta.
Farsične predstave sporta i interesa
Fudbal je odavno postao ogledalo društva. U njemu se prelamaju iste farsične i manipulativne pojave koje gledamo u političkom životu. Kako planeta sve više klizi u nelogično i apsurdno, tako i fudbal postaje simbol svijeta koji sve manje liči na uređeni sistem, a sve više na fatamorganu.
Fudbalska igra je preuzela sve obrasce svjetske aktuelne politike, u vremenu u kojem se pravila savijaju pod pritiskom moći.
Vratimo se na teren. Penal za Maroko. Selektor Senegala Pape Tijan, već uzavreo, poslije poništenog gola Ismaila Sara odlučuje da povuče ekipu sa terena. Na centru ostaje samo jedan čovjek, nekadašnji as Liverpula, Sadio Mane. Prekid traje 17 minuta.
Poslije nekoliko minuta usamljenosti, punim sprintom otrčao je saigračima. Podsjeća ih, možda i gorko ironično, da u ovom svijetu pravda i pravičnost odavno ne postoje. O istim šansama za svakog čovjeka, potražite to u artefaktnim zaturenim kutijama.
Izašli su na teren. Marokanac Dijaz izvodi penal kao da želi da lažnu odluku pretvori u istinitu. Lagana „panenka“ pravo u ruke golmana Mendija. Prišao je lopti kao da je Pepeljuga u cipelama s visokim štiklama iz „Gučijeve“ nove kolekcije, izvrsne da se slome noge.
Sudija ubrzo svira kraj regularnog toka.
U produžetku Gaj postiže gol koji donosi Senegalu drugu titulu u posljednjih pet godina.
Na tribinama u Rabatu počinje haos koji podsjeća na scene iz fudbalske arhive, kada se sveopšte nezadovoljstvo na utakmici između El Salvadora i Hondurasa prenijelo na ratna poprišta. Lopta je tada ozvaničila početak rata između dvije zemlje.
Ali pravi rat, onaj birokratski, tek slijedi.
Poslije više od dva mjeseca stiže odluka koja djeluje kao isečak iz rubrike „vjerovali ili ne“. Utakmica se službeno registruje 3 : 0 za Maroko.
Obrazloženje je jednostavno: Senegal je, navodno, predao utakmicu!
Senegalci uzvraćaju žalbom i tvrdnjom da odluka „nije zasnovana ni na jednoj pravnoj normi“.
Zvuči kao naivna dječja pošalica u svijetu u kojem se pravila isključivo donose u interesu moćnijih i osionih.
Kad presedani postanu pravila
Predsjednik FIFA Đani Infantino pere ruke u stilu njegovog sunarodnika Pilata. Osuđuje ružne scene, ali o ispravnosti odluke Afričke fudbalske konferencije ćuti kao mula. Ni riječi. Prepušta nižim instancama da se glože, bave nastalim Gordijevim čvorom i pitanjem „kako je moguće da se do kraja odigrana utakmica proglasi prekinutom“.
Ta dilema odavno je izašla iz sportskih okvira. Fudbal je preuzeo prerogative i obrasce politike. Presedani postaju pravila i zakonska regulativa, a moćni ih primjenjuju pod paskom novih zakona i tobožnje „nove normalnosti“. Vidimo kakva je ona: sve pršti od eksploziva i bombi.
Nesklad se primjećuje tek kada posljednja kap logike iscuri. Tada se paradoksi nižu kao ogrlice od školjki.
Zato ova priča iz Rabata nije samo afrička fudbalska sapunica. Ona je u cjelosti nova paradigma obeščašćenog svijeta. Slika planete u kojoj se pravila redovno poništavaju, a pravda postaje stvar slobodnog tumačenja. Identično kao „slobodno sudijsko uvjerenje“, u strasnom zagrljaju s korupcijom.
Kada se pogleda lice te predstave, sva ta hipokrizija, uvodi bez zaključka i pravila bez smisla, potrebno je vrlo malo zdravog razuma da se shvati u kom pravcu se kreću globalni tokovi.
Tipično afrički kolorit na tribinama pokušavao je da sve prekrije. Kao da negdje u pozadini svira Bob Marli, dok iz Kazablanke stiže najava o dolasku Hemfrija Bogarta, da na trenutak svi prisutni zaborave aparthejd, pljačke dijamanata i vjekovno ponižavanje afričkog naroda.
Ako se utakmica koja je odigrana do kraja može proglasiti prekinutom, onda se ruše svi osnovni principi pravne sigurnosti.
Ostaje samo zvuk vuvuzela, monoton i uporan, kao podsjetnik na nespokojstvo koje nije iščezlo.
I fudbal. Kao dodatak svim ovozemaljskim zabludama.
Da ljude nakratko podigne iznad stvarnosti i dovede ih bliže onome što bi željeli da budu. Ima u tome malko istine: fudbalska igra često je iluzija koju milijarde tumače kao istinitu stvarnost.
Nema većeg uzorka, niti čvršćih i predvidljivijih uzroka i posljedica, smiješanih u jednom multipraktiku od nagovještaja društvenih tendencija koje se odvijaju na stadionima. I sele među očajnike, promašene i destruktivne. Tamo, uglavnom razočarani, traže među ravnodušnima da pređu na njihovu stranu. Duše zbirno jače jecaju, iako su ti krici tiši od unutrašnjih jauka. Sad jauci stižu iz Senegala. Ni ono što se zasluži ne pripada pobjednicima.
Zato je reakcija kapitena marokanske reprezentacije Ašrafa Hakimija stigla kao glas očajnika iz pustinje.
„Odbijam da prihvatim formalnu titulu, jer je Senegal zaslužio pobjedu. Bili smo slabiji rival. Vjerujem da će isto učiniti i moji saigrači.“
Hakimi je ovu odluku podigao na nivo časti i morala.
Da li će ga neko čuti tamo gdje se pod šinjelom morala čine najveći zločini, a pod paskom demokratije najveće pljačke i prekrajanja istine i pravde u istoriji čovječanstva.
(SRPSKI KOMPAS)
