Piše: Kasper I
Postoji nešto što zna da pomuti pamet, u nečemu što se ne vidi. Kao miris kiše prije nego što padne, kao težina tišine u prostoriji u kojoj je upravo izgovorena istina – ili laž. Taj isti, neuhvatljivi trag prati i državni novac. Nije to miris papira ni tinte. To je nešto dublje, starije, gotovo iskonsko. Miris moći.
On se ne osjeti odmah. Ne u trenutku kada se potpiše prvi ugovor, kada se odobri prvi kredit, ili kada se iz budžeta prelije prvi milion. Ne. On dolazi kasnije – polako, kao dim koji se uvlači pod vrata. Najprije ga osjete oni koji su mu najbliži. Oni koji sjede za stolovima gdje se broje cifre sa više nula nego što prosječan čovjek može i da zamisli. Njima taj miris postaje svakodnevnica, kao jutarnja kafa. Vremenom, više ga i ne primjećuju.
Ali spolja – spolja se osjeti najjače.
U Crnoj Gori, maloj zemlji velikih priča, taj miris ima posebnu notu. Pomalo slan, kao more koje je vidjelo previše. Pomalo težak, kao planine koje pamte više nego što govore. Ovdje, državni novac nije samo sredstvo – on je simbol.
Ulaznica u zatvoreni krug, u svijet gdje se zakoni savijaju kao grane pod snijegom, a obećanja tope brže nego led na proljeće.
I nije to naša priča samo. To je globalna bolest, pandemija bez vakcine. Od velikih svjetskih sila do najmanjih država, svuda gdje postoji budžet – postoji i borba za njegov miris. Ljudi se mijenjaju. Ne naglo, ne dramatično. Već tiho, gotovo neprimjetno. Kao što voda oblikuje kamen, tako i novac oblikuje čovjeka.
U početku, dolaze sa idejama. Sa planovima. Sa riječima koje zvuče iskreno. Govore o narodu, o razvoju, o budućnosti. A onda, negdje usput, između prve i stote odluke, između jednog i drugog tendera – nešto se promijeni.
Pogled postane kraći, ruke duže, a savjest tiša.
Državni novac ima čudnu osobinu – umije da uvjeri čovjeka da nije krađa ako je „sistem“. Da nije grijeh ako je „za veće dobro“. Da nije lično, iako završava na ličnom računu.
I tako nastaje paradoks: oni koji bi trebalo da čuvaju zajedničko, počinju da ga doživljavaju kao svoje. Kao nasljedstvo koje nikada nisu zaradili, ali koje brane kao da su ga krvlju stekli.
U takvom svijetu, građanin postaje posmatrač. Neko ko osjeća da nešto nije u redu, ali ne može tačno da kaže šta. Jer sve je formalno ispravno. Papiri postoje. Potpisi su tu. Pečati su udareni. Samo što između redova, između tih hladnih administrativnih linija, lebdi taj miris – težak, sladunjav, opasan.
Miris državnih para.
On se uvlači u institucije, u hodnike, u kancelarije. Uvlači se i u ljude. I što je najopasnije – navikava ih na sebe. Jer kada se jednom navikneš na taj miris, sve drugo počinje da djeluje blijedo. Plata je mala. Poštenje je sporo. Istina je skupa.
A novac države? On je brz. On je velik. On je tu.
I zato se za njega ne vodi obična borba. To nije politika kakvu gledamo na televiziji. To je tiha, podzemna igra, gdje se savezi prave i ruše brže nego što se izgovori riječ „interes“. Tu nema ideologije. Samo računice.
Možda je najveća tragedija u tome što se taj miris ne zadržava samo na onima koji ga stvaraju. On polako počinje da oblikuje čitavo društvo. Ljudi počinju da vjeruju da je to jedini način. Da se drugačije ne može. Da je sistem jači od pojedinca.
A istina je – uvijek – negdje između.
Jer kao što miris dolazi, tako može i da nestane. Ali ne sam od sebe. Potrebno je nešto što je danas rjeđe od bilo kakvog budžetskog suficita: odgovornost. I hrabrost.
Do tada, ostaje nam da živimo u svijetu gdje se nevidljivo najviše osjeća. Gdje se odluke ne mjere samo zakonima, već i posljedicama koje ostavljaju.
I gdje, iza svake velike priče o razvoju, negdje u pozadini, i dalje lebdi isti, prepoznatljivi trag.
Miris državnih para!
(Mišljenja i stavovi iz rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
