Šta obično sadrže Temeljni ugovori sa vjerskim zajednicama i kako se donose
Piše: Predrag Savić, advokat, pisac član Pravnog savjeta IN4S
Predlog Temeljnog Ugovor između Crne Gore i SPC, u centru je pažnje domaće i strane, obične i stručne javnosti, baš zbog pokušaja bivše parlamentarne crnogorske vlasti da se otmu svetinje i ograniče verske slobode i prava pravoslavnih vernika kroz , sada već izmenjene, odredbe Zakona o slobodi vjeroispovesti.
Koplja se lome oko sadržine tog Temeljnog ugovora, mada u skladu sa dostignutim standardima i evropskom i odmaćom praksom tu ne bi trebalo da bude bilo kakvih iznenađenja. SPC jednostavno ne sme biti diskriminisana, i temeljnim ugovorom mora dobiti ista prava i obaveze u Crnoj Gori kao i vatikanska i muslimanska verska zajednica, koji su ranije potpisali takve ugovore.
U nastojanju da se uredi pravni okvir odnosa između SPC i države Crne Gore; moraju se poštovati ustavna načela koja se tiču verskih sloboda, odredbe Evropske konvencije o osonovnim pravima i slobodama, praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, odrebe Zakona oslobodi vjerosipovesti i naravno – pravna pravila iz kanonskog prava.
Mora se poštovati i višekovno prisustvo SPC, od 1219. godine iz doba Svetog Save, u Crnoj Gori, kao i važna ulogu koju je SPC imala na istiorijskom, društvenom, kulturnom i obrazovnom polju . Evideno je da ne bi trebalo zadirati u oblast međunarodno priznatog načela o odvojenosti vere i države i o slobodi vere.
Zbog osetljivosti pitanja prava svojine nad svetinjama u Temeljnom ugovoru moraju biti odredbe koje daju dodatne garancije na nepovredivost imovine SPC, koja nikada ne sme doći u opasnost da bude „potezom pera“ oteta, prostim preknjižavanjem.
Ustav Crne Gore
Eparhijama i crkveno pravnim licama mora se garantovati pravo da kupuju, poseduju, koristite ili otuđuju pokretna i nepokretna dobra. SPC i njenni eparhijama se mora garantovati pravo na sticanje i otuđivanje imovinskih prava, prema odredbama
U Temeljnom ugovoru moglo bi se naći i pitanje restitucije imovine SPC, oduzete ili nacionalizovane bez odgovarajuće naknade. U temeljnom ugovoru sa Vatikanom, predviđeno je da „ radi utvrđivanja nekretnina koje treba prenijeti u crkveno vlasništvo ili adekvatno nadoknaditi, biće ustanovljena Mješovita Komisija, sastavljena od predstavnika strana“.
U odredbama Temeljnog ugovora koje se bave statusnim pitanjima, Crna Gora mora javno priznati pravni subjektivitet SPC, u skladu sa načelima svog Ustava, vaćežim zakonskim rešenjima i kanonskim pravom SPC. Crna Gora tako priznaje i javno pravni subjektivitet i ustrojstvo svih crkvenih ustanova koje imaju takav pravni subjektivitet u skladu sa odredbama kanonskog prava SPC. Nadležna crkvena vlast ima pravo da osniva, mijenja, ukida ili priznaje crkvena pravna lica prema odredbama kanonskog prava.
Crna Gora mora da jemči eperhijama i njenim pravnim i fizičkim licima slobodu komunikacije i održavanja veza sa Svetim Sinodom i Svetim arhijerskim saborom. U temeljnim ugovorima se garantuju vršenja bogosluženja, posebno u delu koji se odnosi na božanski kult, sabornost , organizaciju veroanauke…
Nadležne crkvena vlasti iz eparhija, na čelu sa svojim arhijerejima imaju isključivo pravo da slobodno uređuju sopstveno crkveno ustrojstvo, da osnivaju, mijenjaju i ukidaju crkvene ustanove i parohije, bogoslovije….
Temeljnim ugovorom se mora priznati da je SPC nadležna za ckvenu jerehiju, tj. za sva crkvena imenovanja i dodelu crkvenih službi i činova, u skladu sa odredbama kanonskog prava kako episkopa, tako i ostalog sveštenstva Imenovanje, premeštaj, penzionisanje i smena pripadnika jerarhije je u isključivoj je nadležnosti SPC. U svim temeljnim ugovorima, obavezno stoji i odredba, da u slučaju sudske istrage protiv pripadnika crkvene jerarhije zbog eventualnih krivičnih dela predviđenih Krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavestiti nadležne crkvene vlasti.
Crna Gora u skladu sa dostignutim evropskim standarima mora jemči nepovredivost mesta za bogosluženja: crkava, kapela, manastira i ostalih crkvenih prostora.
U ugovoru sa Vatikano je rečeno da samo „ sa izričitim pristankom crkvene vlasti ta mjesta mogu biti korišćena u druge svrhe“.
U slučajevima održavanja bogosluženja na mestima van crkvenih objekata (kao u slučaju litija, hodočašća ili drugih aktivnosti), crkvene vlasti će obavijestiti o tome nadležne državne vlasti koje će se pobrinuti da osiguraju javni red i bezbjednost.
Sve moderne države garantuju da je ispovedna tajna uvijek nepovrediva, što na kraju, piše u ustavima i krivičnim normama.
U temeljnim ugovorima se navode i neradni dani za vernike u celoj zemlji. To bi u slučaju vernika SPC verovatno trebalo da budi: Badnji dan, Božić i dan poslije Božića, Veliki petak; Vaskršnii ponedjeljak;
Pitanje gradnje crkvenih objekata, takođe, se reguliše u u temeljnim ugovorima. SPC mora imati imati pravo da gradi crkve i crkvene objekte, da proširuje i preuređuje već postojeće, u skladu sa važećim zakonodavstvom Crne Gore. Eparhiski arhijereji odlučuju o potrebi izgradnje crkvenog objekta na području svoje eparhije, u skladu sa propisima kanonskog prava, i predlažu lokaciju, a nadležne vlasti Crne Gore će prihvatiti njegov predlog, ukoliko ne postoje protivni objektivni razlozi javnog reda.
U skladu sa već postojećim temeljnim ugovorima, i ovom bi trebala da bude odredba sledeće sadržine: „Nadležne vlasti u Crnoj Gori neće razmatrati zahteve za izgradnju crkvenih objekata pod okriljem SPC, ako ne postoji pismeni blagoslov eparhijskog arhijereja.
SPC mora biti garantovana sloboda posedovanja, štampanja, izdavanja i distribucije knjiga, novina, časopisa, radijiskih i televizijskih programa, audio-vizuelnih materijala, kao i bilo koja delatnost povezana sa njenom verskom delatnošću.
Pravilo je, da versko venčanje od trenutka sklapanja ima učinak građanskog braka prema odredbama domaćeg državnog zakonodavstva ako ugovorne stranke nemaju građanske prepreke i ako su ispunjeni zatjevi predviđeni odredbama bračnog i porodičnog zakonodavstva.
Temeljni ugovor između Republike Hrvatske i SPC, koji je potpisao 2002. godine Ivica Račan, kao tadašnji premijer, daje dobar primer kako se reguliše pitanje veronauke.
Pravoslavna verska nastava u javnim predškolskim ustanovama izvodi se za decu čiji roditelj odnosno staratelj o tome da pisanu izjavu direktoru predškolske ustanove. Po tom ugovoru u Hrvatskoj, pravoslavna veronauka u javnim osnovnim i srednjim školama izborni je predmet i obavezan za one učenike koji ga izaberu, pa se izvodi pod istim uslovima pod kojima se izvodi nastava ostalih obaveznih predmeta.
Školske ustanove će obavijestiti nadležnu parohiju o broju prijavljenih kandidata za učenje pravoslavne vjeronauke. Nastavne planove i programe pravoslavne veronauke za javne osnovne i srednje škole, te program pravoslavnog verskog vaspitanja za javne predškolske ustanove izrađuje i odobrava Sveti arhijerejski sinod, a donosi ih odnosno na njih daje saglasnost ministar prosvjete i sporta. Veronaučni udžbenici su školski udžbenici koji su u svemu izjednačeni sa školskim udžbenicima za obvezni predmet, s time da moraju imati odobrenje Svetog arhijerejskog sinoda, što mora biti navedeno u impresumu udžbenika. Pravoslavna veronauka odnosno vjerski odgoj izvode veroučitelji kojima je episkop izdao ispravu o kanonskom mandatu. Episkop ima pravo svojim dekretom opozvati kanonski mandat za izvođenje nasatave. Na osnovu Temeljnog ugovora u Hrvatskoj, pravoslavne škole s pravom javnosti imaju pravo na primanje novčane nadoknade kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske.
U temeljnom ugovoru može biti reči i o kulturnoj i umetničkoj baštini Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori se može obavezati da svojom kulturnom baštinom, omogućujući svima koje zanima da to bogatstvo upoznaju, da se njime koriste i da ga proučavaju.
Uobičajeno je da svim temeljnim ugovorima bude regulisano i pitanje duhovnika u vojsci i kaznenopopravnim ustanovama. Obično, osobe zadužene za odnose s verskim zajednicama u Ministarstvu obrane, Ministarstvu pravde (Upravi za izvršenje krivičnih sankcija) i Ministarstvu unutrašnjih poslova, u koordinaciji sa duhovnicima koje odrede arhijerije, osiguravaju prostor i veme za bogosluženja i verske akrivnosti za vernike pravoslavne veroispovesti.
U temeljnim ugovorima postoje i odredbe da bolničke zdravstvene ustanove i ustanove za socijalno staranje čiji je osnivač država, moraju osigurati prostor i uslove za bogosluženja i zadovoljavanje verskih potreba.
Posebno je interesantna odredba iz Temeljnog ugovora SPC i Republike Hrvatske, o obavezi finasiranja kojja glasi:
„Da bi Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, koliko postoji u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora u skladu sa stavkom 2. ovoga članka.Episkopski savjet Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj će svake godine do 1. studenog dostaviti ovlaštenom državnom uredu popis novih ili ukinutih parohija. U taj popis neće ulaziti parohije koje nemaju stalnog paroha, kao i novoosnovane parohije koje u gradu broje manje od 1500 vjernika, a na selu manje od 500.Sredstva obračunata prema odredbi ovoga članka daju se za namjene označene u odredbi članka 17. stavka 2. Zakona. U novčani iznos, o kojem se govori u stavku 1. ovoga članka, osim troškova za uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika, uključeni su i troškovi izgradnje i uzdržavanje crkav“a, crkvenih zgrada i vjerskih središta koja nisu u popisu kulturnih dobara, te doprinos za karitativnu djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.Kada jedna parohija opslužuje tri ili više parohija iznos iz stavka 1. ovoga članka uvećava se za 25 % za tu parohiju.Iznos iz stavka 1. i 4. ovoga članka i članka 22. ovoga Ugovora dostavljat će se Episkopskom savjetu Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, odnosno njegovom središnjem fondu.“
Postoje i primeri da se temeljni ugovoru ratifikuju u Parlamentu i tako dignu u rang zakona. To nije obavezna praksa i državama kada nema stabilne parlamentarne većine poput Crne Gore ne bi trabalo težiti takvom nepotrebnom riziku da ugovor ne bude ratifikovan.