Djeca koja su odrastala tokom 1980-ih bila su znatno samostalnija od današnjih generacija.
Pripadnici generacije X često su nazivani „djecom s ključem oko vrata“, jer su se nakon škole sami vraćali u prazne domove, bez nadzora odraslih. Budući da su u svijet koračali bez stalne roditeljske zaštite, od njih se očekivalo da se rano osamostale i sazriju.
Zbog toga su usvojili brojne životne vještine koje su, pod uticajem modernih vaspitnih metoda, kod današnje djece gotovo nestale. Od čuvanja mlađe braće i sestara do snalaženja u trenucima dosade kroz igru bez nadzora, djeca 80-ih bila su pripremljena za život na način koji današnje permisivno roditeljstvo i društvo usmjereno na udobnost često zanemaruju.
Samostalno planiranje
Bez roditelja koji su se uplitali u njihove društvene odnose ili im organizovali obaveze, od djece 80-ih očekivalo se da u velikoj mjeri sama planiraju svoje aktivnosti, pišu domaći i upravljaju svojim vremenom.
Od igre napolju bez nadzora i samostalnog sklapanja prijateljstava do druženja bez prisutnosti roditelja, rano su naučili da donose odluke. Iako to može da djeluje nevažno, upravo ta životna vještina pružila im je priliku za vježbanje nezavisnosti i samostalnosti.
Zabava u trenucima dosade
Prema stručnjacima s Instituta Child Mind, iako se djeca često žale na dosadu, iskustvo dosade bez stalne stimulacije ili ekrana zapravo je važno. Sposobnost provođenja vremena u sopstvenom društvu i pronalaženja zabave u dosadi životna je lekcija koju mnogi mladi danas propuštaju.
U 80-ima, prije pametnih telefona i vaspitnih stilova koji podstiču roditelje da uvijek budu na raspolaganju, djeca su morala sama pronalaziti načine kako da provedu vrijeme. Bilo da se radilo o nestrukturisanoj igri na otvorenom ili sklapanju prijateljstava u komšiluku, rano su se upoznali sa samoćom i dosadom.
Razgovor s nepoznatima
Od djece 80-ih očekivalo se da sama nauče vještinu socijalizacije, od procjene rizika u kontaktu s drugima – prije nego što je koncept „opasnosti od stranaca“ ušao u roditeljsku svijest – do jednostavnog cijenjenja razgovora s ljudima koje ne poznaju.
Nisu se mogli osloniti na roditelje da rješavaju probleme s učiteljima ili da im olakšavaju komunikaciju. Iako je taj period sigurno bio izazovan za socijalno anksioznu djecu, morali su da vježbaju prevazilaženje svojih strahova. Od samostalnog obavljanja zadataka do pješačenja u školu, ova životna lekcija bila je obaveza, a ne izbor.
(B92)
