U razgovoru za AFP, Laj je rekao da je uvjeren da će parlament odobriti dodatnih 40 milijardi dolara finansiranja za podršku kritičnim odbrambenim nabavkama.
Kineski predsjednik Si Đinping upozorio je SAD da ne prodaju oružje Tajvanu, ali je Laj rekao da će Vašington stajati uz Tajvan i da ga neće morati koristiti kao „monetu u pregovorima“ sa Pekingom.
Laj je poručio da bi, ako Kina anektira Tajvan, Peking postao „agresivniji, potkopavajući mir i stabilnost u Indo-Pacifiku i međunarodni poredak zasnovan na pravilima“.
– Ako bi Kina anektirala Tajvan, ekspanzionističke ambicije Kine se tu ne bi zaustavile – rekao je Laj tokom intervjua u zgradi predsjedničke kancelarije u Tajpeju.
– Sljedeće zemlje koje bi bile pod prijetnjom bile bi Japan, Filipini i druge u indo-pacifičkom regionu, sa posljedicama koje bi na kraju stigle do Amerike i Evrope – dodao je on.
Prošle godine japanska premijerka Sanae Takaiči izazvala je nezadovoljstvo u Pekingu kada je predložila da bi Tokio mogao vojno da interveniše ako Kina napadne Tajvan.
Filipinski predsjednik Ferdinand Markos takođe je upozorio da će ta arhipelaška država, gdje američke trupe imaju pristup devet vojnih baza, „neizbježno“ biti uvučena u rat oko Tajvana.
– U ovom svijetu koji se mijenja, nacije pripadaju globalnoj zajednici — situacija u bilo kojoj zemlji neizbježno bi uticala na drugu – rekao je Laj.
OPED iz 2021. o kineskom planu „šest ratova“
Ranije je na kineskom sajtu Sohu 2021. godine objavljen autorski tekst u kojem je detaljno opisano kako bi Peking mogao da se obračuna sa susjedima i zauzme teritorije koje smatra izgubljenim.
Peking, međutim, dosljedno negira ekspanzionističke namjere, naglašavajući mirni razvoj i posmatrajući Tajvan kao unutrašnje pitanje.
Tajvan
Autor teksta zagovarao je rat radi ujedinjenja Tajvana sa kontinentalnom Kinom, uz ultimatum: mirno ujedinjenje ili rat.
Navodi se da bi, bez intervencije SAD ili Japana, kineska vojska za tri mjeseca odnijela pobjedu, dok bi uz njihovu intervenciju sukob trajao nešto duže, ali sa istim ishodom.
Južno kinesko more
Nakon „osvajanja“ Tajvana, Kina bi, prema tekstu, napravila dvogodišnju pauzu, a potom uputila ultimatum državama koje okružuju ostrva Spratli.
Kao rok se pominje 2030. godina, nakon čega bi uslijedilo „ponovno osvajanje“ tih teritorija. Autor procjenjuje minimalan otpor zemalja jugoistočne Azije.
Južni Tibet (2035–2040)
Treći sukob odnosio bi se na „ponovno osvajanje“ Južnog Tibeta, odnosno indijskog Arunčal Pradeša.
Kao strategija se pominje podsticanje unutrašnjih podjela u Indiji ili eventualno ohrabrivanje sukoba Indije i Pakistana oko Kašmira, dok bi Kina preuzela spornu teritoriju.
Ostrva Senkaku (2040–2045)
Četvrti rat odnosio bi se na ostrva Senkaku (Djaoju) i Okinavu (Rjukju), koja kontroliše Japan, a na koja Kina polaže pravo.
Prema tekstu, sukob bi trajao do šest mjeseci i završio se kineskom pobjedom.
Spoljašnja Mongolija (2045–2050)
Peti sukob odnosio bi se na Spoljašnju Mongoliju.
Iako Kina zvanično priznaje nezavisnost Mongolije i ima razvijene odnose sa tom državom, autor teksta tvrdi da bi u budućnosti Peking mogao postaviti ultimatum, uz mogućnost rata koji bi, prema njegovoj procjeni, završio kineskom pobjedom.
Rusija (2055–2060)
Kao posljednja faza navodi se potencijalni sukob sa Rusijom, uz tvrdnju da bi Kina mogla pokušati da povrati teritorije izgubljene tokom 19. vijeka.
Autor izražava uvjerenje da bi kineska vojska, čak i u sukobu sa nuklearnom silom, izašla kao pobjednik.
(Novosti.rs)
