Crnogorski reditelj Mladen Ivanović na svom fejsbuk nalogu objavio je informaciju da je Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju „Ognjen Rakočević“ promijenio naziv. Iz imena ove ustanove, koji se sada zove Centar za rani razvoj u Podgorici, uklonjeno je ime Ognjena Rakočevića.
Podsjetimo, slučaj malog Ognjena Rakočevića ostao je jedan od najpotresnijih događaja u novijoj istoriji Crne Gore i imao je veliki uticaj na podizanje svijesti o autizmu i potrebama djece iz spektra autizma.
Ognjen je bio jedanaestogodišnji dječak iz Podgorice sa autizmom. Nestao je u maju 2016. godine nakon što je napustio porodični dom. Njegov nestanak pokrenuo je ogromnu potragu u kojoj su učestvovali policija, vojska, službe zaštite i hiljade građana iz cijele Crne Gore. Potraga je trajala danima i privukla je nezapamćenu pažnju javnosti. Nažalost, njegovo tijelo je kasnije pronađeno u rijeci Morači.
Taj događaj izazvao je snažne reakcije javnosti i otvorio brojna pitanja o tome koliko su država i društvo spremni da pruže podršku osobama sa autizmom i njihovim porodicama. Mnogi roditelji djece sa autizmom tada su ukazivali na nedostatak specijalizovanih ustanova, stručne pomoći i sistemske podrške.
Nakon tragedije pokrenute su inicijative da se unaprijedi briga o djeci sa autizmom. Kao rezultat toga, 2018. godine u Podgorici je otvoren Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju, koji je nazvan po Ognjenu. Prilikom otvaranja zvaničnici su naveli da je upravo Ognjenov slučaj dodatno podstakao odluku da se osnuje takva specijalizovana ustanova.
Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju ‘Ognjen Rakočević’ simbol nastojanja da djeca sa autizmom i njihove porodice dobiju bolju zdravstvenu i stručnu podršku u Crnoj Gori.
Prenosimo integralno fejsbuk status reditelja Mladena Ivanovića:
Gdje se nalazi ova tabla sa slike?
„Zamislite da na trenutak ostavite po strani partijsku ostrašćenost. Da u sebi prizovete humanost i solidarnost. Da se makar na 20ak sekundu dok čitate ovaj tekst stavite u cipele drugog ljudskog bića.
I to majke. Majke koja je izgubila sina. Sina kojeg smo svi voljeli. Sina kojeg smo svi tražili danima i noćima. Malog plavokosog anđela koji je, makar na trenutak, ujedinio ovaj podijeljeni narod.
Sjetite se dana kada su isplivale sve ljudskosti, ali i sve gluposti ovog društva. Kada ste dojavljivali, hodali, plakali i tragali za Ognjenom Rakočevićem. I kleli se da ste ga baš vi vidjeli tu i tu
Kada ste pokazali i svoje lice i svoje naličje.
Reći ću samo da su za mene najveći ljudi oni koji nadiđu svoj bol i stave ga u službu pomaganja drugima.
Vanja, od tih nemilih dana, nesebično pomaže roditeljima djece sa autizmom.
Mogla je ona lako da zaigra na crnogorski atavizam, mogla je da stavi crnu maramu oko glave i da cijeli vijek provrde u ulozi žrtve. Ali je odabrala zdraviji put. Put pomaganja drugima.
A onda na scenu stupa PES.
Taj kolektivni hibrid svih naših niskosti i naličja. Taj zaborav od partije.
Iako je u tom centru dobar dio doktora dobio specijalizacije zbog Ogijevog nestanka. Iako je donekle i ok izbjeći riječ „autizam“ u nazivu institucije, pitam?
Zašto ste sklonili iz naziva institucije Ogijevo ime?
I onda ono na osnovu čega možemo najbolje razumjeti o kakvim se kreaturama radi, kad su posle X vremena shvatili što su uradili, zvali su porodicu Rakočevića da im daju saglasnost da vrate Ogijevo ime.
Partija koja na WhatsUp u 1 ujutro glasa o rasprodaji naših najvrijednih resursa. Partija zbog koje se DPS zaboravio. Partija diletanata i početnika koja je za štetu spremna danonoćno da trubi o ispravnosti se sjetila da je možda ipak pametno vratiti Ogijevo ime…
Naravno da je časna porodica Rakočević odbila da se igra sa imenom svog djeteta i naravno da je odbila šarlatane koji ne znaju ni za rad ni za red.
Kao da nije riječ o čovjeku. Kao da nije riječ o uspomeni. Kao da nije riječ o djetetu koje je obilježilo živote toliko ljudi.
Vanja je tražila da joj daju tablu sa imenom njenog sina nazad. Kad su je već skinuli da je makar ona sačuva…
Ni to nisu mogli. A ja pitam vas: što mislite gdje je tabla završila? Imate jedan pokušaj.
Teško je napisati tu rečenicu. Ali još je teže prihvatiti da se tako odnose prema imenu jednog djeteta.
Jer ovdje više nije riječ o tabli.
Nije riječ ni o nazivu ustanove.
Riječ je o poštovanju.
O dostojanstvu.
O sjećanju.
Svemu onome što dotični nemaju ni u tragovima“.
