Države su se mijenjale, vlasti dolazile i odlazile, ali red za strance i dalje ne mrda ispred mene

Piše: Montre

Na isteku protekle godine, jubilarne taman koliko i porazne, morao sam ponovo u Limenku. Ne iz navike, nego zbog dokumenata koji, za razliku od sistema, imaju rok trajanja. Države se mijenjaju, zastave presvlače, himne skraćuju i produžavaju, ali Limenka ostaje.

I red.Ulazim s onom vječnom iluzijom da ću „brzo oposliti“. Ta misao traje tačno dok ne podignem pogled ka tabli koja visi sa plafona, hladna i besprijekorno iskrena: STRANI DRŽAVLJANI.
Tada shvatim da ja ovdje ne dolazim zbog dokumenta, nego po potvrdu kontinuiteta. Trideset godina isti status, status stranca. Države su se u međuvremenu raspadale, nastajale i redefinisale, ali ova tabla je preživjela sve. Nju nijedna tranzicija nije dotakla.Ni zgradu, uostalom. Limenka je trebalo da bude srušena. Proglašavana je privremenom, nefunkcionalnom, ružnom. Onda su je prodali, i to sami sebi. Pa su je vratili. Pa su na tome i zaradili. Klasična tranziciona operacija: papir promijeni vlasnika, novac promijeni džep, a sve ostane isto. Trebalo je da nestane, ali je opstala. Kao i sve ovdje što nema smisla, ali ima korist. Danas Limenka stoji kao spomenik tranzicije i diskriminacije. Ne treba joj spomen-ploča. Dovoljno je stati u red. A red za strance ne počinje kod šaltera. On počinje vani. Kao granica. Kao poruka. Kao praktična lekcija politike. Ne mrda. Ne zato što je gužva, nego zato što sistem savršeno funkcioniše kad treba da se ništa suštinski ne pomjeri. Evropski rječnik, balkanska namjera.

Stojim i konstatujem: trideset godina sam stranac jer sam Srbin. Ne zato što sam došao juče, nego zato što nikad nisam otišao.

Predugo prisustvo kvari statistiku i remeti narativ o reformama, integracijama i „novim počecima“.Promijenile su se države, pasoši, valute i parole. Nekad se to zvalo bratstvo i jedinstvo, danas evropske vrijednosti. Suština je ista: čekanje, ćutanje i privremeni ljudi.

A vlast? Ova koja je došla s velikim riječima i evropskim obećanjima, nije uradila po ovom pitanju, baš ništa, još uvijek. Komisije, radne grupe i saopštenja, a u Limenci ista tabla, isti red i isti ljudi. Isti zid. Samo su se političke slike promijenile.Jedini koji ovo pitanje izgovara naglas i bez straha je Milan Knežević. Svi ostali mudro ćute, ili im je neugodno kad moraju spomenuti. A ćutanje je ovdje zvanična politika. Ne diraš osjetljive teme, ne kvariš sliku za , kao fol, Brisel. A Brisel, naravno, nikad nije stajao u ovom redu.Ako je put ka Evropskoj uniji put ka pravdi, onda je Limenka njen najiskreniji izvještaj. Ako je stabilnost to da ljudi tri decenije ostanu u privremenom i stranom statusu, onda je sistem savršeno stabilan. Samo su ljudi potrošni.Tabla iznad svega ne laže. Ne govori o građanima, nego o statusu. STRANI. Trideset godina. Sa urednim papirima i potpunim odsustvom države koja bi imala hrabrosti da kaže: dosta je.

Možda će jednog dana promijeniti zakon. Možda će srušiti Limenku. Možda će sve upakovati u evropski projekat s lijepim imenom i još ljepšim budžetom. Do tada, red ostaje isti. A ja ću opet morati doći. Kad sljedeći dokument za stranca istekne.

Ne tražim privilegiju. Tražim kraj.
Kraj reda koji traje duže od mog radnog vijeka. kraće samo od državnih laži.

U limenku sam došao mlad, a izlazim star. Ne sa rješenjem, nego sa produženjem čekanja. Zgrada je ostala, tabla je ostala, sistem je ostao. Samo sam ja potrošen.

Ako je ovo država u nastajanju, onda se ona gradi od tuđih godina. Ako je ovo Evropa, onda je Limenka njega granica.

A red?
Red će opstati po svemu sudeći.
Dok izgleda ne nestane onaj koji u njemu stoji.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)