Piše: Emilo Labudović
U Crnoj Gori su, zamislite, nedavno neki slavili srpsku Novu godinu. Onu Novu godinu kojom ona, okupatorska, Srpska pravoslavna crkva, usred Crne Gore, bilježi svoje vrijeme. Da kojim čudom Marks i Engels počnu iznova da pišu Manifest, čuvena prva rečenica bi sugurno glasila: „Bauk kruži nad Crnom Gorom, bauk Srpstva i njegovog manifestovanja“!
Crna Gora je, sva je prilika, u gorem statusu od Grenlanda. NJemu tek prijete okupacijom, a Crna Gora je, kažu, u tom stanju još od 1918. godine kada su je „okupirali“ ne tamo neki Ameri već njeni vlastiti sinovi. I od tada, Crna Gora nikako da se oslobodi od sebe same.
U toj, na momente, a i češće, suludoj borbi, pomažu joj i Kurta (uključujući i onog iz Prištine) i Murta (onaj Picula i onaj Radman bi se mogli naći u toj zoni), ali, uzalud.
Aktivna je i domaća gerila. Pljuju, psuju, kunu, prijete, špijuniraju da se ni slučajno negdje ne oglasi neka srpska pjesma, podigne neki spomenik (onaj podugnut poginulim fašističkim okupatorima niko ne osporav, i neka ne osporava), i sve dojavljuju „tamo gdje treba i kome treba“ – pravo u Brisel. A tamo odmah skupe obrve, podignu prst i zaprijete da, sve dok ovdje postoji i S od nečega srpskog (jezik i da se ne pomene), Evrope se gledat neće.
Da budemo pošteni, ta fobija od srpske svijesti u Crnoj Gori nije od juče. Potpisnik ovih redova je, zajedno sa još nekoliko ispisnika, još kao đak trećeg razreda gimnazije, zaglavio u beransku prdekanu jer smo pjevali „Oj, vojvodo, Sinđeliću“!
Ljetos smo proslavili pedeset godina mature, a meni još uvijek nije jasno šta je to subverzivno i antidržavno u toj pjesmi.
Stručnjaci kažu da su od svih strahova i fobija najgori oni koji se ne daju objasniti i definisati. A među njima, strah od sopstvene sjenke je prava, ne samo noćna, mora, i nešto za šta nema lijeka. Čak ni u Briselu.
A sve u Crnoj Gori, pa i ona sama, pod sjenkom je srpskog bića koje je njena suština i koje nije kora od narandže pa da se, po zapovijesti osovine Brisel – Zagreb, može oljuštiti i izći iz nje. I kao što je sjenka nedvojivi, skoro matematički, dokaz postojanja jednog bića, tako je i srpstvo sjenka Crne Gore i nad Crnom Gorom, kao dokaz da je bila, da je ima i da će je biti.
Pa šta god o tome mislili i u Bijelom Polju, i kome god nas kazali jer, gle čuda, pjevamo. Bože, ne piši nas u veći grijeh od toga.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
DUH SAMOPORICANJA,
rekao bi Prof. Lompar.
Tekst sjajan, ilustracija vrhunska !
P.S. Nedostaje samo odbijanje,
NEKAD slavnog lista „Dan“,
da objavi čitulju Mučenika iz Lore.
Ilustraciju dopuniti, pored Brisela
ZAGREBOM.