Piše: Momo Joksimović
Vraneški šumar je bio uvažen i poštovan lik. Dobrog šumara bi vranešani rado dočekali ko velikog gosta, uz piće i iće i uvažavanje. A šumar je čuvar šuma, čovjek prirode, stručnjak koji pazi na šume, na drvo kao na živa bića. On poznaje svaku travku, krošnju, korijen i pticu na grani. Njegov posao nije samo da naplaćuje pašarinu, već da štiti šumu, čuva lovišta, održava šumu, planira sječu, sadi – već da čuva ravnotežu među živim svijetom.
Pored učitelja, popa, žandara, doktora, šumar u Vranešu je jako cijenjen čovjek. On je simbol tihe snage, mudrosti i strpljenja. Kao što drvo raste godinama, tako se šumar razumije da sve u životu ima svoje vrijeme. On je posrednik između čovjeka i prirode, čuvar zelenog bogastva naroda. U narodnoj mašti šumar je često figura koja stoji između svjetova: šume i naselja, zvijezda i ljudi – ćutljiv, ali vidi sve.
Šumar radi: pazi da se šuma ne uništi, kontroliše sječu drveta, sadi novu šumu, čuva životinje i biljke, brani šumu od požara, uređuje šumske puteve, prati vodu, klimu i zemljište.
On je kao ljekar šume – liječi je kad je bolesna, podmlađuje kad ostari, štiti kad je ugrožena.
U staro vrijeme u Crnoj Gori šume su bile život: za kuću, ogrev, za gradnju, običaj. Zato se pojavio čovjek koji će da pazi na šumu. U početku nije bilo školovan čovjek, već mudar čovjek koji poznaje svaki kamen, jarugu i stablo.
Kasnije sa nastankom države i zakona, šumarstvo postaje nauka. Šumar dobija znanje, uniformu, pušku i odgovornost. Postaje službenik naroda – ali ostaje čovjek šume.
Šumar nije samo zanimanje – on je duh šume, čuvar zelenila, prijatelj prirode i učitelj tišine. Kao što ratnik brani zemlju, tako šumar brani korijen života svakog stabla.
Gdje god raste drvo, tu se osjeća šumareva ruka. Šumar nas podsjeća da je čovjek jak samo dok čuva ono što mu je Bog dao – šumu, vodu, vazduh i mir.
Kao što se drvo svojim korijenom drži snažno zemlju, tako se šumar svojom službom drži budućnost – jer čuva ono što će naša djeca tek upoznati. Šumar nas uči da se priroda ne osvaja već poštuje – i da je najveća sila čovjeka u tome da bude čuvar, a ne rušilac.
Dok god postoji šumar, postojaće i šume koje nas čuvaju kao majka dijete.
Šumar je dokaz da se bogastvo ne mjeri zlatom već zelenilom.
Svaka mlada krošnja je njegov potpis, a svaki hlad – njegova tiha pobjeda.
Šumar nije samo čovjek koji obilazi šumu i čuva divljač, već njen tihi čuvar i saveznik prirode. On poznaje svaki trag divljači, svaki izvor i stazu, i zna kad šuma diše mirom, a kad je ugrožena ljudskom pohlepom ili nemarom. Sa puškom više kao znakom odgovornosti nego sile, šumar štiti slabe, sprečava bespravnu sječu i brine da se život u šumi odvija u prirodnom skladu. On je veza između čovjeka i prirode, opominjući da šuma nije samo drvo za ogrev, već živi dom mnogih bića i izvor života za sve nas.
Šumar nas uči da ko čuva šumu i divljač, čuva i sopstvenu budućnost, jer priroda vraća onoliko koliko je čovjek poštuje i štiti.
Šumar je dokaz da je najveća snaga čovjeka u tome da štiti, a ne da osvaja, jer samo onaj ko sačuva šumu ostavlja trajan trag dobrote iza sebe.
Šumar svojim tihim korakom kroz šumu čuva ravnotežu svijeta, jer gdje on nadgleda i čuva, priroda ostaje živa, a čovjek dostojan svog imena.
Vraneš pamti dobre narodne šumare: Zeka Kljajevića, Miloša Jocovića, Savu Boškovića, Milana Sekulića, Milovana Kojovića (nije podnio nijednu prijavu niti je iko kažnjen), Gojka Sekulića, Radomira Lekovića, Sića Kljajevića, Mihailovića iz Zatona, druge… I niko od ovih šumara nije sagradio kuću u grad, u Bijelo Polje, Podgoricu ili na more. To su ljudske i moralne gromade. U doba tranzicije, devedesetih godina prošlog vijeka, mnogi šumari su se žestoko obogatili, ali su zato nevine narodne šume stradale, koje i danas liječe rane.
Na sjeveru Crne Gore šumar nije bio samo čuvar šume, već i čovjek velikog srca i razumijevanja za ljudsku nevolju. Znao je da prepozna siromaštvo i potrebu pa je pomagao onome ko gradi ili obnavlja kuću, kolibu, štalu, ambar, ogrev, dopuštajući da se usiječe drvo za krov, rogove…, kako bi se napravio krov nad glavom, jer čovjek bez kuće nije čovjek.
Sa istom pažnjom odnosio se prema porodicama koje su školovale djecu, kao i prema onima koje je zadesila bolest ili teška sudbina. Šumar je bio savjetnik, posrednik i čovjek od povjerenja, koji je znao da uputi pravi trag ako se pravi dom, da sve bude pošteno i na korist za zajednicu.
Takvi čestiti šumari nijesu štitili samo šumu, već i ljude koji su od nje živjeli. Zato su ostali duboko urezani u sjećanje Vraneša: Zeko, Miloš, Sava, Gojko, Milovan, Milan, Radomir… Njihova ljudskost, dobrota i osjećaj za pravdu nadživjeli su vrijeme, jer dobar čovjek ostaje u pamćenju naroda duže nego bilo koji zakon ili propis.
Takvi šumari bili su tiha savjest vremena u kojem su živjeli. Čuvali su šumu, ali su još revnosnije čuvali čovjeka i njegovo dostojanstvo. Zato njihova imena ne pripadaju samo prošlosti, već traju kao mjera ljudskosti po kojoj se i danas prepoznaje šta znači biti istinski dobar čovjek.
Čuvajući šumu, čuvali su čovjeka; držeći zakon u ruci, nosili su pravdu u srcu. Zato njihova imena ostaju upisana ne u knjigama službe, već u savjesti naroda, kao trajan zavjet da bez ljudskosti nema ni časti, ni ponosa, ni države, ni života. Narodu, a prije svega čovjeku na selu, zaista treba pomoći. Jer bez sela nema ni države.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
