Piše: Momo Joksimović
U srpskom jeziku, čakar je „četvorougaono zvono od pleha..koje se stavlja na ovna u stadu.“ Pod tim imenom i funkcijom , čaktar se javlja u cijeloj Crnoj Gori, svoj Hercegoivini, najvećem dijelu Kosova (tamo gdje žive Srbi i Crnogorci), zatim na Šari, Zlatiboru, Zlataru, u svoj Bosni gdje ima stočara. U Crnoj Gori, čaktar je uz ostalo, bio i prestižan simbol dobrog domaćina, svetinja koja se čuvala u kući čak i ako nestane i domaćin i stado.
Domaćinu je bilo džaba da ima neznam koliki u buljuk obvaca, ako nije imao ugiča čaktara i pravog predvodnika za tu ulogu. Ovan je posebno priporeman za tu rolnu. Nije mu se strigla vuna oko vrata , usmjeravali su mu rogove u vis , vezali žicom da bi bili i kovrdžavi , stavljali mu ukrase na rogoivma i vratu. On je posebno biran i pripreman za tu ulogu. Čak su ugiča znali da dresiraju i nauče da na zvizduk i poziv čobanina povede svo stado k njemu.
Među domaćinima je postojalo rivalstvo ko će imati boljeg ugiča sa glasnijim čaktarom, a najpoznatiji su bili „pećki čaktari“, „ prizrenci“, „mostarci „, „skadsrki čaktar” , pa „sarajevski“, a najskuplji iz Istambula. “. Ovan je čaktar nosio na drvenom okovratniku, teljegu,-lučcu -, koji se pravio od oraha, trešnje, jasena ili javora, a najbolje je bilo od tisovog drveta. U svakom lučcu je moralo bitii malo tisovine, da čuva ugiča i stado od „zlih očiju“.
Čaktar je imao snažno simboličko značenje, nije bio samo ukras, već i sredstvo za razliovanje stoke i kao ponos doma.
Čaktar je bio jasan znak čije je stado. Po njemu se prepoznavao vlasnik i dokazivala istina, čak i kad riječi nijesu imale neko značenje . Ovnu se stavljao čaktar kao znak ponosa kuće, obraza i časti domaćina. Po zvuku i izgledu se znalo koje i čije stado prolazi i ko ga čuva. On je čuvao red među ljudima i stadima. Tamo gdje je čaktar sa satdom, drugi ne mogu da nagone svoja stada. Čaktar obilježava suverenitet terena ispaše toga dana.
Zvuk čaktara je, bio glas planine, znak života i rada i snagu doma. Planike su pred veče išle pred tor da dočekaju ovce jer čaktar nahjavljuje dolazak i ako stado nijesu vidjele. Čaktaer je najavljaivao i napad vukova na ovce. On je simbol muške snage i domaćinstva. Ovan sa čaktarom je predstavljao i snagu , plodnost i opstanak doma.Zato je oduzimanje čaktara bilo ravno smrti u domu. Nije čudo što se zbog čaktara glava skidala. Nije se branilo parče metala već ponos, čast, i ime porodice.
ČETRI GLAVE ZBOG ČAKTARA U ROVCIMA
Na Prijevoru, blizu Veljeg Dubokog i Liješnja kod katuna Subotišta u dolini Utlica, odnosno gornjomkkoračke vale,pored puta , na nadmosrkoj visini 1.800 metara, decenijama čami jedan bezimeni mramor. Popala ga je patina vremena i ukrasili crveni planinski lišajevi, a sve je manje onih koji znaju ko je i kada taj ogromni kamen tu postavio. Tišina je progovorila, kada su 2013.godine, potomci postavili na Mramoru metalnu ploču na kojoj piše;
BUKELIĆIMA- Mini i Novaku.
Ovo je tragična priča od sredine 19.vijeka, kada je samo ljudsko bezumlje moglo donijeti. Ovo nije samo legenda nego i živa istina. Spomenik na Prijevoru sada ima sasvim jasno znamenje, ne da raskopava usnule grobove i da budi i podstiče aveti prošlosti već da miri i opominje da je život čovjekov svetinja.
Novak Bukilić sa Liješnja jedenog dana negdje polovinom 19. vijeka, dojavio buljuk ovaca i pustio ih u livadu zvanu Utočina ispod Tustice vlasništvo Radonjića iz Ocke Gore. Zatekne ga Radule Radonjić, plane svađa među njima. Radule uhvati ovna ugiča pod čaktarom i krene da ga vodi kako bi naplatio štetu koju mu je načnio Bukilić.
Bukilić moli Radonjića i opominje da mu ne udara na čast i obraz domaćinski i ljudski, da pusti ovna predvodnika stada i da mu ne dira čaktar, da uzme bilo kojeg drugog ili dvije ovce ako treba. Rdonjić je htio baš ugiča pod čaktarom, kao bi ponizio Bukliiće pred selom, tako što će uvče dotjerati stado bez čaktara.
Bukilić potegne pušku i ubijke Radonju Radonjića i pobjegnu sa stadom iz Liješnja, u zabačeno gornjomoračko selo Požnja, gdje su bili pod zaštitiom brastva Kukovića. Od tada su povremeno krijući Bukilići dolazili na Liješnje na ognjište predaka. Jednom dok su se vraćali sa majkom, na putu prema Prijevoru sretnu se braća Bukilići sa Milošem Radonjićem ,bratom ubijenog Radonje. Miloš,potegne pušku i ubije Novaka.
Mini puška nije opalila, vrisne na majku da mu dobaci pušku Novakovu. U tome Pavić Obrenovoć iz Jasenove, koji je bio sa Milošem , potegne i ubije Minu. Bukilići su vrebali Obrenovića, koji se nije nanosio glave, jer je Bukilićima pomogao Lakić Jovanović da se osvete Obrenoviću. To je četvrta žrtva koja je pala zbog jednog čaktara samo u Rovcima. Brastva su se izmirila udajama i ženidbama i kumstvima.
Bukilići Novak i brat mu Mina su bili oženjeni i familijarni ljudio. Potomci su im stavili znamenje na Mramoru.
U VRANEŠ PADE GLAVA ZBOG ČAKTARA
Joksimovići iz Stožera su bili u žestokom nesporazumu sa moćnom begovskom kućom i brastvom Muslić u Vranešu. Nesporazum je nesato kada je u metežu 1905.godine Joksimovićima nestao žestoko dobar ovan sa čaktariom.
Dvije godine kasnije, poslije Šemsi pašine godine, kada su se u jesen 1907. vratili Joksimovići iz Šaranaca u Stožer, prpoznali su oteli sa stada Muslića ovna i čakar, što je bilo veliko poniženje za moćno tursko brastvo Muslića, koji su inače uživali veliki ugled u Sandžaku i carevini turskoj.
Musliće je ubio i ar što će se čuti da su postali lopvi što će im udariti na obraz. Vrebali su Muslići da osvete ovna i čaktar i namjeravali da ubiju Miovana. Poslije mjesec dana ubili su Turci iz zasjede Radula Jiksimovića, najmlađeg sina Milinkovog.
Zbog toga je kasnije bilo više zasjeda i sa jedne i druge strane i ranjavanja između njih. Joksimovići iz Stožera, koji će kasnije dati najuglednije ratnike i komandante baš iz te kuće, namjeravaliu su da zbog tog nesrećnog čaktara i lučca se zauvijek isele iz Crne Gore, jer im nije bilo života od zloglasnih Muslića, koje je štitila porta. Srećom , ubrzo će doći slom Turske, Šemsi paša gine 1908.godine u Bitolj, od mladoturskog oficira, a dolaze i Balkanski ratovi i oslobođenje od Turaka i pripajanje tog kraja Crnohg Gori. .
Umjeto Milovana , na nož Muslića je naišao brat mu Radule, koji će platiti glavom u 28 godini života. On je ubijen ne zbog krivice nego zbog čaktara , simbola ponosa i pravde.
Radule je bio oženjen nadaleko lijepom sestrom Marinka Golubovioća.
Ona se preudala, a kćerka Koja je ostala kod Joksimovća, i udaće se za Novaka Rakočevića. NJihov unuk je proslavljeni košarkaš Igor Rakočević.
BEĆKOVIĆI DOBILI IME ZBOG ČAKTARA
U onome vaktu i zemanu kad su Lukavica i Trebiješ bili Turski, jedan iz Veljeg Dubokog Drašković, jednog dana pusti ovce u livadu bega Bećka Hadžimanića na Trebiješu. Beg ga zatekne i za kaznu krene da mu skine čaktar sa ugiča. Darašković moli bega Bećka da mu ne udara na čast, dostojljnstvo i porodični ponos, da mu ne uzima-otima čaktar i ubije Bećka. Plemenici ga od tada prozovu Bećko. NJegovi potomci su po njemu uzeli prezime Bećkovići–od kojih i poznati pjesnik Matija Baećković.
SVE JE PODIJELJENO SEM ČAKTARA
U jednom uglednom i otemenom brastvu u Vranešu, braća se podijele negdje taman oko ujedinjenja u KSHS.Potomvci su neki prodali svoju imivinu i odselili, neki u Vraneš, neki u Bijelo Polje… Osamdeset godina kasnije, započne rasprava od potomaka da podjela nije još završena pošteno, jer nije podijeljen čaktar, „istambulski“ veliki, koji je skupo plaćen. Pominjao se i sud, neznamo dokle se stiglo sa „istambulskim čaktarom“. To samo simbolizuje značaj i veličinu čaktara.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
