Piše: Momo Joksimović
Vraneš je prekrasna zemlja između planina, brda i širokih dolina, gdje potoci i rječice kao srebrni pojas spuštaju kroz livade i šume. To je kraj čestitih ljudi, gdje se mladost rađa iz kamena i vjetar nosi ponos, i pogled sijeva kao oštri greben iznad sela.
Vraneš nije samo prostor, već i zavjet planine, zemlja na kojoj se rađaju momci tvrdi kao kamen, a čiste duše kao izvor. To su ponosni vraneški momci. Kad ih gledaš, kao da gledaš samu planinu u čovjeku. Njihova ljepota nije gradska, već planinska, stečena od sunca i snijega, hladne vode sa vrela, napornog rada i slobode vjetrova.
Rođeni pod srećnom zvijezdom, pod planinama koje uče čovjeka snazi, ponosu i ćutanju. Lijepi su, ali ne onom gradskom ljepotom u ogledalu – nego sirovom, muškom ljepotom, koja dolazi od sunca, snage, vode, znoja i truda. Ponos nose prirodno, bez hvale, kao da im je ugrađen u krvi i ime.
Ali vraneški momci nijesu samo sila – oni su inteligenti, bistri, školovani. Mnogi su postali diplomci univerziteta, doktori nauka, profesori, direktori velikih firmi, uspješni preduzetnici koji su od ničega gradili svoje firme. Oni su i rektor beogradskog univerziteta, ministri, pisci, inženjeri, sudije od državnog značaja.
Dolazili su iz uglednih i velikih kuća i porodica, gdje je svako dijete bilo blagosloveno, a mladići posebna radost. U tim domovima nije se brojila samo imovina i zemlja – brojala se i čast, slovo, trud i domaćinska ruka.
U takvim porodicama momci su od malena učili šta je muški ponos. Otac ih je učio radu i poštenju, stric mudrosti, a đed istini i pamćenju. Bili su fini, odgajani na običaju, na riječi „dobar dan“ i „blago meni što te imam“. Stasavali su brzo, jer je planina od dječaka tražila da budu muškarci: za ponos, za školu i za slavu roda.
Mnogi vraneški momci, koji su gospoda po ponašanju, a gorštaci po duši, koji su plemeniti u razgovoru a široki u gostoprimstvu, tvrdi u stavu kada se brani čast, koji ne mjere čovjeka po novcu, već po riječi, ne po rodu već po djelu, krenuli su u svijet po učenje.
Učili su u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Podgorici, Nikšiću… Gdje su god išli, znalo se ko su i čiji su: tuđe gradove osvajali su radom, a svoj Vranješ ponosom. Oni su postali most između juče i sjutra, između kamena i knjige, između korijena i krila. Planina ih je podgojila da budu visoki u činu, u mislima i karakteru. Oni su ponos svoga kraja, stubovi planine i srpskog roda.
A kad bi školski odmor zamirisao na ljeto, vraneški momci bi se vraćali kući. Nije njima bio stid da skinu kaput i obuku radnu košulju. Hvatali su kosu, plastili sijeno, okopavali povrće, palili lile za Petrovdаn, brali voće kao da nikada nijesu izašli iz sela. Znali su i grad i selo, i knjigu i motiku, i sabor i biblioteku. Zato su bili divni – jer su u sebi nosili dva svijeta, i nijedan nijesu izdali.
Vranješ je bio živ od njihove mladosti. Momci su išli na sijela, na vašare, na mobe i igranke. Pod planinskim svijetlom upoznavale su se duše, tu su se rađale ljubavi koje su trajale duže nego rijeke. Na njima je ležala nada porodice, u njima se ogledalo bratstvo. Porodice su ponosno isticale svoje sinove, ne zbog bogatstva, nego zbog časti i obraza.
Vraneški momci bili su dika zavičaja. Donoseći modu iz gradova, a čuvajući običaj doma, pokazivali su da se korijen ne gubi tako lako. Oni su bili most između tradicije i novog doba, između planine i univerziteta, između roditeljskog praga i širokog svijeta.
Zato su vraneški momci ostali upamćeni kao ponos i dika: momci koji su znali da vole i selo i grad, koji su nosili prezime kao zastavu, a čast kao zakletvu. I danas se njihova priča priča – kao primjer da najveća ljepota nije u izgledu, već u duši koja pamti svoje porijeklo.
Vraneški momci nijesu bili samo školovani ljudi – bili su i graditelji života. Znali su da se ponos kuće ne mjeri samo titulom i diplomom, nego i zidom koji si podigao svojom rukom. Pravili su kuće visoke i jake, kao da će u njima živjeti sto godina unaprijed. Ko je mogao, kupovao je ili dobijao stanove – da imaju i u gradu i u selu, da im se djeca uče školi i da se prezime ne izgubi sa planine.
U Vranješu su momci znali šta znači moba: jedan gradi – trideset pomaže. Jedni drugima išli su na pomoć kao rođena braća. Nije se pitalo ko ima, a ko nema – jer se znalo da će sjutra neko drugi podići tvoju krovnu gredu. Na mobama se nije samo radilo – tu se i pjevalo, smijeh odzvanjao niz livade, a riječ davala kao zavjet.
Kada je došao red na ženidbu, vraneški momci su birali iz svoga mjesta i svoga kraja, a dosta i sa strane. Oni koji su se oženili iz svoga kraja, bili su mudri, jer se znaju porodice, poznat je rod, običaji i kultura; da se poštuju krsne slave; da se razumije govor i duša. Takve su brakove blagoslovile i kuće i sela. Jer kad je sve poznato i čisto – onda se ljubav ne plaši, nego raste. Zato su se rađale jake kuće i čestiti ljudi, koji su znali ko im je predak i zašto se preslica drži na zidu pored knjige.
Mnogi vraneški momci su dobili kroz godine zvanja i velike funkcije. Postojali su direktori, profesori, književnici, inženjeri, oficiri, ljekari. Mnogi se nijesu znali vratiti, oženjeni sa strane, porodica nije učena da se vraća Vranješu. Novo vrijeme – žena se sluša. Upamćeni su oni koji su pomagali, gradili hramove, puteve, pomagali u zapošljavanju mladih, u učenju i završetku škola.
U Vranješu se znalo dobro – da su to bili čestiti momci iz svih bratstava: Lekovića, Joksimovića, Boškovića, Mrdaka, Vojinovića… i drugih koji su ostavili trag i neće se nikad zaboraviti. Njihovo ime se ne pominje radi hvale, već kao primjer i zahvalnost dobrim ljudima, i da dobro porodično ime rađa dobre ljude.
Gdje god da pogledaš u prošlost, vidiš da vraneški momci nijesu išli u svijet da se odreknu svoga mjesta. Nosili su Vranješ u džepu kao amajliju; u akcentu, u ponosu, u krsnom imenu, u pogledu koji je uvijek tražio planinu. I zato se može reći da su oni bili stubovi – doma, i nauke i obraza.
Vraneški momci bili su više od mlade generacije jednoga kraja – bili su dokaz da se ponos rađa u domu, a potvrđuje u svijetu. Odrastani na običaju, čestitosti i porodičnoj časti, oni su znali da se najveća vrijednost čovjeka ne mjeri funkcijama ni diplomama, već korijenom koji nosi u sebi. Đe god su išli, ostajali su sinovi Vranješa, jer su znali da se visina čovjeka poznaje po tome koliko svome kraju se vraća i koliko od njega uzima.
U njihov život spojilo se dvoje: snaga planine i znanje grada. Gradili su domove, stvarali porodice, pomagali jedni drugima, čuvali slave i imena predaka. Njihov primjer pokazuje da se kultura i običaj ne gube kad se čovjek uzdigne – naprotiv, tek tada dobijaju svoju pravu vrijednost. Zato će se vraneški momci pamtiti kao generacija koja je znala šta znači bratstvo, rad i čast – kao ponos svojih kuća i kao stubovi svoga zavičaja.
U svemu tome, ostali su skromni. Nema u njima lažnih veličina – samo tiha gordost. Bunt im je plemenit, ne ruši nego stvara. Nije to buntovništvo bez razloga, već pitanje časti i pravde. Oni nikome ne kleče, a svakome ruku pruže. I u selu i u gradu – ne zaboravljaju odakle su krenuli. To je ono što ih razlikuje od drugih. Oni su gospoda i gorštaci – u istoj duši.
Kad pogledaš vraneškog momka, vidiš čovjeka koji voli svoj kraj, poštuje tuđi, drži riječ kao zavjet, a ruku kao pomoć. U njima živi obraz predaka i amanet da se bude bolji. Snaga planine pretvorena je u znanje i stvaralaštvo.
Kod kuće su dobri domaćini – rado pomažu porodici, prijateljima i komšiluku. Njihova riječ se drži kao zavjet. Vraneški momci su istovremeno i gospoda i gorštaci – sa diplomom u džepu i planinom u srcu.
Vraneška istorija nije napisana samo u knjigama – ona je upisana u kostima ljudi. Momci iz Vranješa bili su uvijek tamo na strani slobode. Imena mladića iz ovoga kraja, koji su svoju mladost zamijenili za slobodu svoga naroda, uklesana su na spomenicima.
A kad je rat prošao, vraneški momci postali su junaci i u miru: podizali škole, crkve, mostove, puteve, postali su učitelji, oficiri, inženjeri, doktori, sudije, veliki rukovodioci. Čovjek koji ima srce za boj, ima i srce za stvaranje. Za njih se kaže da su u boju gromoviti, a u kući hljeb i so, jer su spremni da se žrtvuju za svoje i za svakog čovjeka sa dobrim namjerama.
Vraneški momci su naočiti i visoki, stasiti i širokih ramena, orlovskog pogleda i gorskog držanja, postojani kao stijena i plemenitog osmijeha. Čestiti su i pošteni, tvrda obraza, bistre pameti i srca široka, tihi i nenametljivi, a veliki po duhu. Uspravni kao jele, ponosni ali i skromni, gospoda po manirima, a gorostasnog dostojanstva, tvrdog stava i meke duše.
Vrijedni su kao pčele, dobri domaćini i posvećeni radnici, zlatnih ruku, umni i snalažljivi, darežljivi prema gostu i spremni da pomognu komšiji. Uzorni su očevi, vjerni supružnici i brižni roditelji, stubovi porodice, braća po mjeri; srčani i postojani, hrabri i junaci kad se vidi i ne vidi, branioci časti i obraza. U društvu su rado viđeni, pametni i plemeniti, miritelji i savjetnici, poštovani gdje god dođu. I u ministarstvu i na njivi ostaju veliki ljudi.
Vranješ je zemlja u kojoj se rađaju momci koje je planina oblikovala u tišini, da imaju pogled koji se ne sklanja i ponos koji se ne prodaje, stasom, snagom i obrazom vraneških tvrdih brda, puni narodne mudrosti, mnogo viđeli a malo govorili, što liče na svoj kraj, tvrdog karaktera kao kamen, puni časti, poštenja i čovjekoljublja.
Vraneški momci su kroz vremena se pokazali kao junaci u bunama, ustancima i ratovima, protiv Turaka, Austrougara, Arnauta, Bugara, Mlečana, gdje su kao vojnici, komandiri, komandanti, barjaktari i glasonoše, po snježnim klancima i klisurama, branili slobodu, čast i ponos svoga doma i naroda. Na mnogim spomenicima po Srbiji, Bosni, preko Drine, Makedoniji, Crnoj Gori, stoje njihova imena – mladost poklonjena slobodi.
Zato su vraneški momci ponos svoga kraja – junaci po potrebi, ljudi po prirodi. Domovi vraneških momaka su puni topline ognjišta i vatre, stime i ljudskog razgovora.
Vraneški momci su čestiti ljudi, stubovi naroda i ponos svoga kraja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
