Piše: Filip Gašpar
Tekst „Ex Serbien“ Günthera Fehlingera Jahna predstavlja se kao politički komentar, ali zapravo djeluje kao agitatorski pamflet s pretenzijom na analizu. Njegova metoda sastoji se u dodjeljivanju moralnih etiketa, a ne u argumentovanoj raspravi. Tekst zamjenjuje objašnjenje ekskomunikacijom. Ono što se ovdje predstavlja kao evropski stav, pokazuje se kao jeftina propaganda koja kulturnu degradaciju stavlja na mjesto političke analize.
Srbija se u ovom tekstu svodi na civilizacijski defekt, umjesto da se posmatra kao država sa interesima, kontradikcijama i prostorom za djelovanje. Istorijsko iskustvo se reinterpretira kao nepromjenjiva suštinska crta. Politika se ne opisuje, već patologizuje. Zaključak je od početka fiksiran, a sve ostalo služi samo za ilustraciju unaprijed donesene presude. Upravo to je obilježje propagandnih tekstova: oni više ne postavljaju pitanja, već raspodjeljuju uloge.
Peter Handke pritom služi kao zgodna moralna poluga. Njegovi tekstovi se ne čitaju, već instrumentalizuju. Književnost postaje dokaz, a ne predmet. Handke služi kao zamjenska optužba preko koje se Srbija odmah osuđuje. Ko tako argumentuje, ne bavi se kritikom, već prenosom krivice. Da su Handkeove pozicije problematične, nije sporno. Ali konstruisati iz književne greške političku ukupnu dijagnozu jedne zemlje intelektualno je nepošteno i analitički bezvrijedno.
Posebno razotkrivajuće je stalno ponavljanje optužbe za srpsku dvoličnost. Srbija navodno želi evropske prednosti bez evropskih obaveza. Ta formula želi da bude dijagnoza, ali nije ništa drugo do floskula. Ona se odnosi na brojne države evropske periferije i tamo se prihvata kao strateška politika interesa.
Samo u slučaju Srbije se od toga konstruiše kulturni nedostatak. Ono što drugdje važi kao realpolitika, ovdje se proglašava moralnim propustom. Ovdje govori selektivno ogorčenje, a ne argumentovano mišljenje.
Takođe se propagandno zloupotrebljava istorijska granična pozicija. Habsburg ovdje, Osmansko carstvo tamo. Iz geografije se pravi karakter, iz istorije sudbina. Dobro poznati obrazac civilizacijske degradacije stupa na mjesto istorijske analize. Ko tako piše, ne objašnjava, već etiketira. Pojmovi poput skitskog barbarskog uništenja ili kulture propasti ne djeluju objašnjavajuće, već isključujuće. Oni ne svrstavaju, već isključuju.
Pri tome nije sporno da je Srbija preuzela tešku političku i vojnu krivicu i da zločini devedesetih godina ne podliježu relativizaciji. Upravo zato djeluje propagandno to što se ta krivica ne imenuje konkretno, već se rastvara u bezvremensku kulturnu optužbu. Odgovornost time ne postaje preciznija, već gubi konture. Politika se pretvara u suštinu, odluka u mentalitet. Taj pomak ne oslobađa Srbiju, već autora muke mišljenja.
Pozivanje na izvještaje EU služi samo kao kulisa autoriteta. Oni ne pružaju argumente i ciljaju na to da argumente učine suvišnim. Prizivanje institucionalnog morala ovdje služi za okončanje političkih pitanja. Rezultat je politika uvjerenja, a ne evropska debata. Vanjska politika gubi karakter polja interesa i dobija ton ispita vjere. Odstupanje se čini jeresom. Sankcije nijesu predmet političke procjene, već se moralno zahtijevaju.
Na kraju tekst logično kulminira u zahtjevu za ukoravanjem i izolacijom. U tome se otkriva politička nemoć oblikovanja umjesto strateškog djelovanja. Izolacija postaje instrument onih koji više ne mogu da ponude red i povlače se u kaznu. Srbija usljed jedne takve politike postaje ulazna vrata stranih sila, koje je godinama tretiraju upravo onako kako Fehlinger Jahn ovdje propagira: moralno nadmeno, strateški prazno i analitički oskudno.
Ovaj tekst zato manje govori o Srbiji nego o stanju jednog zapadnog diskursa koji kritiku miješa s osudom i politiku rastvara u uvjerenje. Ko tako piše, ne doprinosi evropskom samopotvrđivanju i promoviše intelektualno osiromašenje. Srbija ovdje izgleda kao objekat presude, a ne predmet analize. To nije politički stav. To je jeftina i prozirna propaganda. Fehlingerov tekst podsjeća na bosanski autobuski red vožnje: moralno ispravan, praktično neupotrebljiv.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
