Piše: Emilo Labudović
Pokajanje, kao unutrašnji čin dubljeg poimanja vjere i praiskonskog straha od grijeha, spolja se manifestuje na razne načine, među kojima su i donacije vjerskim organizacijama, humanitarnim udruženjima, sakralnim objektima i akcijama posvećenim onima koji su u stanju neke životne potrebe.
Tome vidu uspostavljanja vanvremenske veze sa nadnaravnim, sa unutrašnjim strahom od nedokučivog, usađenom duboko negdje u ljudskom genetskom kodu, s vremena na vrijeme pribjegavaju i oni koji se izdaju za agnostike i koji u svom svakodvevnom životu ignorišu bilo koji oblik manifestovanja vjere i veze sa Bogom. Strah od nebeske kazne za zemaljske grijehe star je skoro koliko i ljudska civilizacija.
Mada je agnosticizam unutrašnje stanje duha i svijesti, želja da se on javno manifestuje ponekad poprima čudovišne i rušilačke razmjere. Istine radi, treba reći da ni „druga strana“ kroz vrijeme nije sjedjela skrštenih i skrušenih ruku. U svoje doba, Inkvizicija je odnijela više života od kuge, španske groznice i tadašnjih ratnih sukoba zajdno. NJenim utjerivanjem, a kasnije komunističkim istjerivanjem Boga, čovjek se zapravo obračunavao sam sa sobom i, uglavnom, bivao gubitnik.
Ali, taj rat je bio, jeste i biće od onih u kojem nema primirja.
Poseban oblik nerazumijevanja suštine vjere i njenog upražnjavanja jeste nastojanje jednih vjernika da ubijede druge kako je samo njihova vjera ona autentična i Bogu mila. Često, čak i mnogo češće, unutar iste vjerske skupine i organizacije.
To nastojanje, uglavnom praćeno mržnjom, krvlju i leševima, dovodilo je i još uvijek dovodi do cijepanja i atomizacije Crkve kao posredne veze između Boga i čovjeka. Tu zlehudu sudbinu nije izbjegla ni Srpska pravoslavna crkva koja u Crnoj Gori, među vjernicima iste vjere, iste istorije i iste sudbine, doživljava progon čak i na institucionalnoj ravni.
Do mjere da se i sa vrha države nastojalo da se crkva koja je stvarala i vjekovima održavala državu, istisne iz nje i zamijeni njenim surogatom, sa lažnim oltarom i još lažnijim kvazisveštenstvom. To nastojanje da se imitacija vjere sa gradskih trgova i političkih pamfleta useli u svetinje starije i od same države, traje i danas.
Ali, čak i oni najrigidniji agnostici i jurišnici, negdje duboko u sebi taje strah pred najvećom tajnom života, strah pred smrću. Kako se odgovor na to pitanje, na žalost, krije na korak iza poslednjeg daha, strah i neizvjesnost, koliko god se nastoje potisnuti, vreba iz najtamnijeg dna ljudske duše i zahtijeva izvjesno i makar posredno izravnjavanje računa i uspostavljanje ravnoteže između vjerujem – ne vjerujem.
Usred najžešćeg pljuvanja, osporavanja i anatemisanja SPC, tubi tamo pojavi se vijest da je ovaj ili onaj pripadnik DPS/CPC koalicije iskoračio iz tog tamnog vilajeta i, na ovaj ili onaj način, iskaže makar formalno poštovanje majci – crkvi. Takav čin se otme čak i ponekoj državnoj instituciji, države koja je, mada prećutno, u decenijskom nezboru sa SPC.
Činovi milosrđa kao posledica straha od grijeha i namirivanja duga na Strašnom sudu Sudnjega dana, koliko god to mnogima bilo smiješno i arhaično, ako ništa drugo doprinose snižavanju praga netrpeljivosti, mržnje i osporavanja. Iako se to u poplavi naciofašističkog ludila određenih krugova i pojedinaca prema SPC doživljava kao kap dobre volje u okeanu zlovolje, ipak je to određeni čin pokajanja i okajanja.
Ali, i vjerujući i oni drugi, i pripadnici i bojovnici, ljubitelji i mrzitelji, oni koji blagosiljaju i oni koji pljuju i psuju, moraju biti svjesni one Hristove „neka se kamenom baci prvi onaj koji je bez grijeha“! I da prije nego mu bude oprošteno, mora prvo oprostiti sebi. I prije nego pred ikonom, mora se pokajati u sebi i pred sobom. Jer, vjera u Boga je, prije i njega samoga, vjera u dobro, u pravdu, u humanost i čovjekoljublje šire od svih zidova, granica i podjela.
I zato, u ove svete dane neka se, svima bez razlike, desi ona „slava Bogu na visini, na zemlji mir i dobra volja među ljudima“! Jer živimo u vrijeme kada nam je sve ovo potrebnije i od hljeba.
Na zdravlje, sreću i na svako dobro Badnji dan i Božić kojem se nadamo i radujemo! Amin!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
KLJUČNA MISAO
„Jer, vjera u Boga je,
prije i njega samoga,
vjera u dobro, u pravdu,
u humanost i čovjekoljublje
šire od svih zidova, granica
i podjela.“
Bravurozno obradjena TEMA
t e š k a
za našu izuzetno suprostavljenu
istoriju odnosa prema Bogu i Crkvi.
Od Agnostika do Vjerujućeg
– trnovito kratak put
za j e d a n zivot
i j e d n u generaciju.