Utakmica Crna Gora – Hrvatska trebalo je da bude sportski događaj. Umjesto toga, Podgorica je doživjela ustaški dernek na tribinama. Oko 500 hrvatskih navijača, koji su ušli u grad samo na dan utakmice, urlali su najmorbidnije parole: „Ubij Srbina“, „Ko ne skače pravoslavac“.

I dok se na javnom događaju u glavnom gradu Crne Gore poziva na likvidaciju trećine naroda Crne Gore, dvojica ljudi koji su godinama određivali sudbinu ove države, tzv. „očevi nacije“ Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, ponašaju se kao da se to ne tiče nikoga. Obojica – ćute! Nema osude, nema izjave, nema reakcije.

I čak i kada glasne osude dolaze iz njihovih partija, DPS-a i SDP-a, bivši gospodari Crne Gore glasno ćute. A ćutanje u ovakvim trenucima više nije samo politički kukavičluk – već se lako može protumačiti kao poruka.

Da li je moguće da je politički establishment Crne Gore toliko uplašen udaranja na hrvatske navijače – ili toliko nezainteresovan za bezbjednost sopstvenih ljudi – da nijesu u stanju izgovoriti makar jednu jedinu rečenicu osude? Pogotovo imavši u vidu da se Krivokapić i danas nalazi u Vladi Crne Gore na poziciji savjetnika Ervina Ibrahimovića.

Hrvatski navijači nijesu boravili danima u gradu, nisu širili provokacije po Podgorici – sve se desilo u jednoj jedinoj noći. Pa jesu li stoga mogli da izađu političari koji su nekada govorili da su zamrzjeli šah zbog šahovnice i da će jednom za svagda raskrstiti sa Hrvatima. Sada, da li se oglasio kada isti ti Hrvati šire nacističke poruke prema trećini naroda Crne Gore?

Možda će sjutra. Malo sjutra.

Ako Đukanović i Krivokapić nemaju hrabrosti da makar verbalno zaštite 30% stanovništva Crne Gore od otvorene mržnje – onda je vrijeme da građani prestanu da očekuju bilo kakvu ozbiljnost od njih. Jer ćutanje više nije samo slabost. To je stav.

A stav koji prihvata ustaške povike usred Podgorice – nije samo politički sramotan. To je moralno dno.

Tagovi