Jedna od najpoznatijih i najtragičnijih ličnosti srpskog romantizma, Milica Stojadinović Srpkinja, ostala je upamćena kao „Vrdnička vila” čiji su život obilježili slava, divljenje velikih savremenika, ali i siromaštvo i zaborav. Njena pojava, ljepota i književni talenat privlačili su pažnju evropske i srpske elite, dok je kraj života dočekala u bijedi, daleko od slave koja ju je nekada pratila.
„Vrdnička vila” i „nadzemaljske oči”
Poznati su iz daleka dolazili u Vrdnik samo da bi vidjeli kako su opisivali „nadzemaljske oči” čuvene Milice.
Bila je neustrašiva, težila je da ujedini srpski narod, bila je veliki rodoljub što pokazuje i činjenica da je svom imenu i prezimenu dodala i simboličan nadimak. Poznata pjesnikinja bila je čuvena po ljepoti, a danas je njena ličnost upravo ono što mnogo više intrigira od samog njenog djela. Mnogi su je zvali i „lijepa pjesmotvorka“.
„Njena figura bila je uočljiva: srednje visine, sa izrazitim jasnim oblicima, sa blijedim kao u Bogorodice licem, sa čelom natkriljenim mrkom kosom. Velike crne oči gledahu sa mirnoćom koja kao da ne beše s ovog svijeta…“, ovako je opisao njen prijatelj Ludvig August Franklao, koji ju je upoznao u kući Vuka Karadžića.
Posjećuju je Jovan Subotić i Ivan Mažuranić, Johan Sajdl joj posvećuje pjesmu, svojim stihovima veličaju je Ljubomir P. Nenadović i Đorđe Rajković, Vuk je zove svojim „čedom Fruške”, knez Mihailo sebe smatra njenim prijateljem i zaštitnikom, mitropolit Mihailo je lično poziva u Beograd, a Njegoš je zbog nje žalio što nosi mantiju.
Kako se smjelo dopustiti da Milica Srpkinja na kraju preživljava zahvaljujući daćama i zadušnicama na beogradskim grobovima, skončavajući u neopisivoj bijedi, zaboravljena od svih?
Književni početak i mjesto u srpskom romantizmu
Milica Stojadinović Srpkinja je među prvim pjesnikinjama koje su pisale poeziju na srpskom jeziku. Živjela je i stvarala u vrijeme Vukove borbe za književni jezik i pravopis te, uz Branka Radičevića i Njegoša, pripada grupi pisaca koji su tu Vukovu borbu za srpski jezik zdušno podržali, u vrijeme kada je žena bila potcijenjena i obespravljena.
Put neponovljive Milice krenuo je 1828. godine kada je došla na svijet u sremskom selu Bukovac, kod Vrdnika na Fruškoj gori. Rođena je u porodici sveštenika Vasilija. Prve rime pisala je kao trinaestogodišnja djevojčica na papirićima, kada je pohađala djevojačku školu u Varadinu, a prve pjesme objavila je 1847. godine u „Serbskom narodnom listu”.
Tada postaje „Vrdnička vila”, jer su u to vrijeme pismene žene bile prava rijetkost. Bila je žarki rodoljub i pozdravila je plamen koji je 1848. bio zahvatio cijelu staru Evropu kao prvu svjetlost mlade slobode srpske.
Obrazovanje i književni rad
U obrazovanju je bila samouka, ali je vrijedno učila. Govorila je sedam svjetskih jezika i svirala je gitaru. Njena poezija zasnivala se na rodoljublju, a nadahnuti stihovi donijeli su joj veliku slavu. Ostala je upamćena po pjesničkom dnevniku „U Fruškoj gori”, u kome dominiraju ljubav prema srpskom narodu, običnom životu i prirodi.
Neustrašiva novinarka i bolničarka
Bila je saradnica mnogih listova i prva je žena ratni izvještač. Njenu reportažu pod naslovom „Srce i barikade” iz Beograda, koji je 1862. bio poprište ratnih sukoba, objavio je Mađarski dnevnik iste godine.
Njena pisana svjedočanstva o ubistvu srpskog djeteta u redu za vodu kod beogradske Čukur-česme i turskom razaranju grada dovode strane novinare u Beograd.
Stvara se diplomatska atmosfera koja će kulminirati uspjehom kneza Mihaila nad Osmanlijama u Srbiji. Neophodno obrazovana da prenese istorijski trenutak, a dovoljno emancipovana da mu prisustvuje, Milica postavlja temelje modernog novinarstva u oblasti ratnog izvještavanja.
Romantičarski predana idealu, i kasnije će, u srpsko-turskom ratu, dobrovoljno raditi kao bolničarka, već siromašna i načetog zdravlja.
Neobičan ljubavni život
Imala je nebrojano mnogo udvarača, ali je na kraju čuvena Srpkinja ostala sama, te nikada nije izgovorila ni sudbonosno „da”. Smatrala je da ne priliči da se javno piše o osjećanjima. Njih je čuvala u dubokoj intimi, a donekle ih je iznijela kasnije u dnevniku „U Fruškoj gori 1854”, ovo djelo smatra se najvrednijim što je stvorila.
Bila je želja mnogih muškaraca, ali nijedan nije bio ostvarenje njenih nadanja. Kategorično je odbila udaju za Nemca jer joj tako nešto nije dozvoljavalo njeno rodoljublje. Ni Vukovi savjeti da ne propušta priliku jer ni on, iako oženjen Nemicom, „za dlaku nije manje Srbin nego što je prije bio”, nisu uspjeli da ublaže njenu odluku.
Jedan vrlo ugledni Novosađanin nadao se da će ukrasti Miličino srce, ali od svega je ostala samo melanholična prepiska. Naime, riječ je o poznatom učitelju i književniku Đorđu Rajkoviću, koji se preselio u inostranstvo i oženio, te ni njemu nije pošlo za rukom da osvoji legendarnu Srpkinju.
Takođe, puno se pričalo i o mladiću koji se zakaluđerio nakon što ga je Milica odbila i jasno stavila do znanja da ne želi ništa sa njim.
Njegoš htio da je oženi
I Vladika crnogorski Petar II Petrović Njegoš bio je očaran njenom ljepotom: „Ja poeta, ona poetesa, da nijesam vladika, eto kneginje Crnoj Gori.“ Usud ove ljubavi objašnjava upravo izjava lijepog vladike.
Neostvarena i jedina ljubav
Milica Srpkinja bila je očarana Ljubomirom Nenadovićem (1826–1895), zvala ga je pjesnik od Avale. Do kraja života ostao je njena jedina ljubav, nažalost neostvarena… Ipak, naklonost je bila obostrana – i Ljuba je cijenio i iskreno se divio Milici, veličao je u svojim stihovima, slavio njene „lijepe pjesme” i „čustva prava”.
Upoznali su se u Beogradu 1851. godine, što je svakako bio trenutak koji je odredio dalji Miličin ljubavni život. Od tog trenutka ona je lebdjela između romantičnih emocija i prijateljstva, ipak nikada se nije usudila da dozvoli da njene čežnje isplivaju na svjetlost dana…
Ljuba je bio najprisutniji čovjek u njenom životu, i kako je smatrala najbolji srpski pjesnik. Pjesme koje je željela da objavi uvijek bi prvo slala njemu na čitanje. Na njenom stolu uvijek su mogle da se vide Nenadovićeva „Šumadinka” ili „Putnička pisma” kao i njegova fotografija u crnom plaštu.
Čak je i Vuk Karadžić provodadžisao da se Milica uda za Nenadovića, a nju je, kako je zapisala, poslije toga bilo stid da se prema pjesniku „ponaša sestrinski”.
Na koncu svega njena ljubav je zanavijek ostala platonska i nikada se nije udala, a isti slučaj bio je i sa Čika Ljubom – ostao je neženja.
Pad u siromaštvo i kraj života
Njen život nažalost nije slijedio tok poznatih muškaraca iz njene oblasti, te je ubrzo završila tragično:
Nažalost, a možda nije ni moglo drugačije. Roditelji su joj umrli, a tada po austrougarskom zakonu sinovi su bili isključivi nasljednici roditeljskog imanja. Zato je Miličina rodna kuća poslije smrti roditelja prodata i ona je morala da dođe u Beograd. Potucala se od sobička do sobička.
Tražila je neku pomoć od ministarstva, koju je dobila jednom i više nikad. Svojevremeno su je podržavali knez Mihailo i kneginja Julija, koja je čak u jednom momentu otkupila 200 njenih knjiga da bi joj pomogla, a poslije su poklanjane djeci po školama. No kad je ona došla u Beograd, knez Mihailo je već bio ubijen. Izvjesno vrijeme živjela je od prodaje nekog nakita koji je svojevremeno dobila od kneževskog para, a nemaština i glad su je doveli do ruba egzistencije. Umrla je na ulici proseći.
Milica je preminula 25. jula 1878. u 50. godini.
(Kurir)
