„Otac“ nacije se umorio: Svake godine čestitao 21. maj, ovog puta okačio snimak govora iz referendumske kampanje!

Dvadeset prvi maj – Dan nezavisnosti Crne Gore, simbol istorijske prekretnice i državnog „dostojanstva“ – ove godine je prošao u tišini iz jednog neočekivanog pravca: adekvatne čestitke Mila Đukanovića. Čovjeka kojeg su suverenisti decenijama slavili kao „oca“ nacije, arhitektu nezavisne Crne Gore i političkog lidera koji je, kako tvrde njegovi sljedbenici, “stavio državu ispred svega”.

Ali ovogodišnji 21. maj je od strane Đukanovića prošao samo sa riječima na društvenim mrežama „Srećan Dan nezavisnosti Crne Gore“, uz snimak govora iz referendumske kampanje!

Nije bilo njegovih izjava za medije, ili su mu, možda, isti „okrenuli leđa“ kada više „nije bitan“.

Dakle, prvi put od referenduma 2006. godine – muk.

A još glasnija od tog ćutanja je činjenica da ga niko iz vrha DPS-a, niti iz krugova suverenističke elite, nije ni pokušao kritikovati zbog toga.

Nije više lični praznik

Politički kontekst je jasan. Đukanović je u političkoj penziji, ali je njegovo ime i dalje i te kako prisutno.

Suđenja, istrage i sve jača glasina o bliskoj posjeti ruke pravde – možda i evropske – vise nad njegovom političkom biografijom.

A da apsurd bude veći, upravo Đukanović je, decenijama unazad, koristio Dan nezavisnosti kao svojevrsni lični praznik – dan u kojem se on predstavljao kao garant državnosti, identiteta i “evropske budućnosti”.

DPS bez kičme

Možda još više zabrinjava činjenica da niko iz vrha DPS-a, partije koja još sebe vidi kao bastion suverenizma, nije imao snage da javno prozove bivšeg lidera. Ako je Dan nezavisnosti svetinja – zašto onda ćutanje? Da li je strah od političkog obračuna s Đukanovićem još toliko jak da se ni elementarna dosljednost ne smije pokazati?

Ili možda istina boli: da suverenistički pokret više nije ideološki, već interesni projekat koji gubi smisao kada lider padne u nemilost.

Poruka građanima?

Za običnog građanina Crne Gore, za onoga koji je 2006. možda plakao dok je slušao rezultate referenduma, ova tišina nosi poruku: vi ste samo bili sredstvo.

Dan nezavisnosti više nije dan naroda, već dan političkog marketinga – i kada više nema koristi od njega, nestaje i simbolika.

Milo Đukanović je ovom „ćutnjom“ možda rekao više nego ikada prije: da mu je Crna Gora bila sredstvo, a ne cilj. I da je Dan nezavisnosti bio kamen temeljac političke karijere – a ne lična svetinja.