Crnogorska javnost se ovih dana ponovo podijelila – ne po ideološkim ili političkim linijama, već po pitanju ko ima pravo na slavlje, a čije slavlje mora biti predmet javne osude. Dva događaja, dva različita odnosa medija, političkih aktera i civilnog sektora, i jedna ista država koja sve teže podnosi teret dvostrukih aršina.
Prvi događaj – proslava stranačkog skupa u Radovču u Podgorici, uz pjesme posvećene Pavlu Đurišiću, izazvao je buru reakcija. Pištalo se, vrištalo, metaforički i doslovno, čupale su se kose u medijima i na društvenim mrežama. Čitava armija komentatora, analitičara, političara i NVO aktivista bila je brža od najbržih službi – svako je imao mišljenje, zahtjeve za izvinjenja, čak i prijedloge za zakonske intervencije. Sve, naravno, u ime “evropske Crne Gore” i “borbe protiv fašizma”.
Drugi događaj – proslava Dana nezavisnosti u privatnom restoranu u Grahovac koji je u vlasništvu odbjeglog kriminalca Ljuba Milovića, označenog kao vođu kavačkog kriminalnog klana u prisustvu funkcionera DPS-a. I šta je uslijedilo? Tišina. Ne samo institucionalna, već i medijska. Nema osuda, nema poziva na odgovornost, nema moralne panike. Niko da se zapita kako je moguće da se u restoranu osobe za kojom je raspisana međunarodna potjernica, bez problema “slavi državni praznik” sa funkcionerima DPS-a uz repertoar ustaških pjesama.
Ova dva slučaja otvaraju ozbiljna pitanja o selektivnom moralizmu i političkom oportunizmu u Crnoj Gori. Da li je problem ideološki sadržaj pjesme ili lice koje je pjevalo? Da li je proslava neprihvatljiva samo kada je organizuju politički protivnici? I što je najvažnije – šta nam govori društvo u kojem su pjesme opasnije od oružanih klanova?
Institucije koje se pozivaju na zakon, mediji koji se zaklinju u profesionalne standarde i civilni sektor koji se diči nezavisnošću – svi su ovih dana položili jedan važan ispit. I svi su pali. Jer ako je borba protiv ekstremizma i kriminala stvarno prioritet, onda ona mora važiti za sve – bez obzira da li se zove Radovac ili Ljubo Milović, bez obzira da li se pjeva četnička ili klanska pjesma.
U suprotnom, suočeni smo sa sistemskom hipokrizijom – gdje se ne mjeri težina djela, već ko ga je počinio i na kojoj je strani političkog fronta.
