Već nekoliko sedmica u javnosti se provlači zabrinjavajući slučaj juniorskog trenera ženskog rukometnog kluba koji je, prema navodima roditelja, slao neprikladne poruke maloljetnoj igračici. Iako se radi o ozbiljnoj optužbi koja direktno zadire u sferu bezbjednosti djece i sportskog morala, reakcija gotovo da i nema. Mediji to prenose stidljivo, bez udarnih naslova, bez pritiska na institucije, bez otvorenih pisama i zahtjeva za odgovornošću.

U paraleli s nedavnim slučajem profesora iz podgoričke gimnazije, koji je za samo nekoliko dana proizveo proteste, zahtjeve za ostavke, hitne kontrole i osude sa svih strana – uključujući i nevladin sektor, političare i strane ambasade – jasno se pokazuje da u Crnoj Gori nema jedinstvenih aršina kada je riječ o zaštiti djece i borbi protiv zlostavljanja.

Ključno pitanje glasi: zašto je u jednom slučaju dignuta bura, a u drugom zavladao muk?

Odgovor je jednostavan, i porazan – zato što slučaj gimnazije nije bio samo pitanje etike i zakona, već prije svega politika. Bio je to „idealni primjer“ za medijsko-političku upotrebu, u trenutku kada je trebalo izvršiti pritisak na određene strukture vlasti. S druge strane, slučaj iz sportskog miljea nije politički „zanimljiv“, pa ostaje na marginama, bez ozbiljnog društvenog odgovora.

Nijedna javno profilisana NVO koja se godinama zalaže za prava žena i djece nije se oglasila. Nema hitnih konferencija, nema protesta, nema otvorenih pisama. Zar nije svaka žrtva jednako važna? Zar zaštita maloljetnih djevojaka treba da zavisi od toga da li se uklapa u politički narativ?

Podsjetimo, potpuno je drugačiji slučaj bio u pitanju direktorice Gimnazije Biljane Vučurović protiv koje je faktički pokrenuta čitava hajka, kako na politički profilisanim medijima tako i na društvenim mrežama gdje se nije ni govorilo, ili se makar stidljivo šaputalo o smjeni Radomana Čečovića, koji istinski i jeste bio taj koji je slao poruke bivšoj učenici – ali se hajka pokrenula na direktoricu Gimnazije ne bi li se pokazala meka moć bivšeg režima gdje i dalje kontrolišu procese kako u državi tako i u društvu.

Kampanja je, poznato je, uspjela, direktorica je smijenjena, a gorak ukus u ustima je ono što je jedino ostalo od čitavog slučaja.

Ova selektivna osjetljivost nije nova pojava u Crnoj Gori. Dobar dio tzv. građanskog sektora već dugo funkcioniše kao produžena ruka političkih interesa – često spolja dirigovanih. Umjesto dosljednosti, biraju se mete koje „politički odgovaraju“, dok se drugi slučajevi ignorišu ili relativizuju.

Takvo ponašanje duboko urušava povjerenje građana u borbu za ljudska prava. Jer ako se reaguje samo kada je korisno – onda to nije borba za pravdu, već za moć.

Crnoj Gori ne treba NVO sektor koji ćuti kada zlo dolazi „s njihove strane“, niti mediji koji sklanjaju teme pod tepih jer su politički nezgodne. Ako zaista želimo društvo jednakih, moramo se boriti za sve žrtve – bez obzira ko je zlostavljač, a ko politički sponzor.

U suprotnom, slučajevi poput ovoga iz sportskog okruženja postaće još jedan podsjetnik da se u Crnoj Gori pravda ne traži zbog pravde – već zbog političkog profita.

Tagovi