Ako čuvamo sve, a ne razvijamo ništa – čemu država?

Godinama unazad, fraza “ni zrna pijeska sa Velike plaže” postala je simbol borbe protiv rasprodaje prirodnih resursa. I s pravom – jer pitanje Velike plaže nije samo ekološko, već i državno, identitetsko. Ipak, čini se da smo u toj borbi postali zarobljenici sopstvenih parola.

Dok se medijski i politički fokus vrtio oko mora i juga, sjever zemlje ostao je – po strani. Ne samo geografski, već i razvojno, infrastrukturno i demografski. Sjever ćuti, ali njegovo ćutanje postaje sve glasnije – kroz iseljavanje, kroz zatvorene škole, kroz ugašena ognjišta.

U takvom kontekstu, postavlja se pitanje: hoćemo li i kada se konačno otvore ozbiljne teme razvoja sjevera, opet posegnuti za istom logikom?
Hoćemo li reći: ni travke sa Sinjavine, ni pahulje sa Hajle, ni šumske jagode sa Bjelasice, ni kamena sa Durmitora?

Jer ako svako ne postane politički korektan odgovor na svaku investiciju, bez dublje analize i jasne strategije – onda ne branimo prirodu, već status quo.

Priroda mora biti zaštićena – ali ljudi moraju živjeti. Ne može se čuvati planina, a zaboraviti selo pod njom. Ne možemo braniti kamen, a zaboraviti čovjeka koji taj kamen svakog jutra preskače idući ka ničemu.

Zato je krajnje vrijeme da se povede ozbiljan dijalog – ne o tome šta ne damo, već o tome kako da omogućimo život u krajevima koji se već decenijama gase. Investicija nije nužno prijetnja – ona može biti šansa. Ali samo ako se vodi mudro, pošteno i u interesu lokalne zajednice.

Jer neće nam budućnost sačuvati parole. Sačuvaće je odgovornost.