Milov kukavičluk ili ko će istinu saopštiti „Neronu“

Dva su moguća plana za „preživljavanje“ poraza na demokratskim izborima. Prvi je zaista upoznati sebe. To bi značilo prepoznati svoje slabosti, sopstvene loše odluke, pojedince odgovorne za njihovo donošenje, dakle, generalno, posvetiti se pravljenju pozitivnog programa za vrijeme koje dolazi.

Drugi plan bi se mogao nazvati „predstava žrtve“. U ovom slučaju poraz se ne tumači kroz sopstvene slabosti, loše procjene ili gubitnike na čelu, već djelovanjem „opasnih spoljnih neprijatelja“, ili neke snažne nepolitičke organizacije, a koje mogu biti svetovne provenijencije (razni finansijski lobiji, na primjer), ili pak duhovnog karaktera (crkva, recimo). U ovom slučaju poraženi sebe obično idealizuje kao nepogrešivog i jedinog pravog zaštitnika naroda, a sve druge – a posebno pobjednike – proglašava krivcima tog, za poraženog, „incidenta prolaznog karaktera“. Drugi pristup karakterističan je za ponašanje poraženog Đukanovića u Crnoj Gori. On ga je lično izabrao, nastojeći da za svoj poraz okrivi drugog, uključujući i svoje najbliže saradnike.

Taj politički kukavičluk u sagledavanju realnosti Milo je obogatio i trećim, od njega posebno naglašenim i aktivnom planom, koji bi mogli nazvati „zapali Rim“ (Crnu Goru, u ovom slučaju). Njegov cilj je proizvodnja straha, odnosno ekstremizacija javnosti, radikalizacija podjela, nastavak nepodnošljivog skretanja pažnje na prošlost, te patološko uvećavanje svakodnevnih razlika među građanima, kao i pokušaj prevođenja razlika u tzv. istorijske sukobe.

Milova neiskrenost prema najbližim još više se uvećava prema „onim drugim“. Za njega su svi sumnjivi, opasni i neprijateljski prema Crnoj Gori, jer, jasno, „on je Crna Gora, i bez njega nema nje“, kako bolesno tvrde njegovi, sve ređi, materijalno motivisani obožavaoci.

Svo to silno skretanje pažnje na „odbranu države“, a u suštini njenu zloupotrebu u lične svrhe, nije samo politički kukavičluk, već je to mnogo više. To je, na prvom mjestu, moralno posrtanje i slika jednog uplašenog, nekada svedržećeg, vođe, a danas samo formalnog i nemoćnog predsjednika koji svojoj zemlji prijeti „vatrom“ poput Nerona Rimu, i to kao kaznu što je izgubio dvor i vlast. A i jedno i drugo bi i dalje htio, bahato i neograničeno. Izgledi su mu nikakvi. Ko će istinu saopštiti „Neronu“?

Izvor: Nacionalist