Piše: Zoran Lakušić, član predsjedništva Demokratske narodne partije
Godina je 2005. politička scena u Podgorici bila je užarena, a skupštinske rasprave često su podsjećale na arenu. U toj areni, kao odbornik u Skupštini Glavnog grada, našao sam se u prvim redovima borbe, odlučan da branim istinu i interese građana.
Tadašnji gradonačelnik, Miomir Mugoša, poznat po svom fajterskom temperamentu, bahatosti i čvrstoj ruci, bio je na vrhuncu moći. Njegov stil vladanja ostavljao je malo prostora za otpor, ali mi, odbornici SNP-a, nismo se povukli. Sa svojim saborcima – Jovom Pejovićem, Milanom Kneževićem i Nevenom Gošovićem – hrabro smo stali na stranu istine.
Te godine bile su obilježene snažnim političkim previranjima, ali naša borba ostavila je neizbrisiv trag u političkom životu Podgorice. Bili smo glas naroda u vremenu kada je to zahtijevalo ne samo riječi, već i hrabrost da se suočimo sa onim najmoćnijima.
Tokom jedne burne skupštinske sjednice, u sali ispunjenoj tenzijama odlučio sam da progovorim o onome što mnogi nisu smijeli, javno sam optužio Mugošu da je „vođa građevinske mafije“. Optužba je odjeknula kao grom, izazivajući pravu političku buru i sukob u sali koji je bio na granici fizičkog obračuna. Te riječi nisu bile tek puki napad. Bile su odraz moje odlučnosti da se suprotstavim korupciji i bahatosti koja je gušila naš grad. Ali taj čin nije ostao bez posljedica. Mugoša, uvjeren u svoju nepobjedivost, podnio je tužbu za klevetu i pritom optužio mene a moje kolege iz SNP-a da ga uhodimo. U jednom trenutku izjavio je da će sredstva koja dobije kao odštetu za uvredu dati za izgradnju repetitora u Brskutu, kako bi građani tog kraja mogli vidjeti ko ih predstavlja u parlamentu.
Međutim, građani su odlučno odbili njegovu ponudu. Podrška javnosti stajala je čvrsto uz mene, prepoznajući moju iskrenu borbu za istinu i pravdu. Peticiju je potpisalo čak četrdeset Brskućana, što mi je ostalo duboko urezano u sjećanju. Njihova podrška i solidarnost i danas mi mnogo znače, na čemu sam im neizrecivo zahvalan.
Sudski proces koji je uslijedio trajao je tri godine. To su bile godine pune pritisaka, ali i odlučnosti. U tom periodu, politička klima u Crnoj Gori bila je izuzetno napeta, naročito nakon referenduma o nezavisnosti 2006. godine.
U jednom trenutku sam se sam branio, bez pomoći advokata, jer su izbjegavali da učestvuju u ovom procesu. Dok sam bio usamljen u svojoj borbi, s druge strane, Mugošu je zastupao advokat Nikola Martinović.
Vrijeme nakon referenduma bilo je izuzetno teško za opoziciju. To su bili dani obilježeni dubokim podjelama, burnim političkim previranjima i teškim teretom koji je nosila svaka riječ i odluka. Kao opozicija, izgubili smo referendum, ali ono što je još teže bilo suočavanje sa etiketama koje su nam pripisivane.
Teret riječi „izdajnici“ pratio nas je na svakom koraku. Taj epitet nije bio samo politički udar, već duboka rana za sve nas koji smo se borili za svoje ideale i za budućnost koju smo vjerovali da je ispravna.
Bilo je to vrijeme kada su hrabrost i istrajnost bili neophodni za opstanak. Morali smo se boriti ne samo protiv političkih protivnika, već i protiv javnog linča, nepovjerenja i stalnih pokušaja da nas diskredituju. Ipak, ostali smo na nogama, jer smo znali da borba za pravdu i istinu nema cijenu, čak ni u najtežim vremenima.
Ipak, 2008. godine, dogodilo se nešto što je za mnoge bilo nezamislivo. Sudija Osnovnog suda u Podgorici donio je odluku kojom sam oslobođen svih optužbi, što je potvrdio i Viši sud. Presuda je utvrdila da kao odbornik imam pravo da iznosim svoje stavove u Skupštini i branim interese građana. Sudija Dragiša Baletić koji je donio tu presudu, a danas radi u Višem sudu, pokazao je hrabrost koja je u to vrijeme bila rijetkost i nestvarna.
Mugoša je izgubio slučaj, što je za mnoge bilo gotovo nezamislivo, s obzirom na njegovu ogromnu moć i uticaj u tom periodu.
Kroz cijeli ovaj proces, podrška javnosti, novinara posebno Dražena Živkovića i Mitra Rakčevića, građana, mojih učenika i porodice bila je moj najveći oslonac. Oni su jasno stavili do znanja da neće podržati bahatost jednog gradonačelnika, već čovjeka koji se bori za njihove interese. Njihova vjera u mene dala mi je snagu da istrajem u borbi za istinu, čak i kada su okolnosti bile izuzetno teške u svakom smislu.
Čovjek koji je uvijek bio uz mene, u svakom izazovu i na svakom suđenju, bio je moj prijatelj i saborac – Jovo Pejović. U vremenima kada su mnogi posustali pod pritiscima progona i straha, Jovo je ostao nepokolebljiv, čovjek od granita. Njegova čast, hrabrost i odanost bili su mi snažna podrška, a njegova riječ i djelo primjer istinske ljudskosti i prijateljstva.
Danas, kada se osvrnem na te burne godine, ovaj događaj ostaje jedan od najznačajnijih trenutaka u mom političkom životu. Moja pobjeda nije bila samo lična, već i pobjeda svih onih koji vjeruju u pravdu i bore se za nju.
Arene borbe nisu za svakoga. Ali ja sam ostao, odlučan da se borim, čak i kada su mnogi sumnjali u uspjeh. Taj sudski proces, koji je trajao tri godine, bio je jedna od najvećih političkih borbi mog života. I tada, kao i sada, znao sam da istina nema cijenu.
Priču o ovoj borbi ne iznosim da bih podsjetio na svoju ulogu, već da bih podsjetio na to koliko je važno istrajati u borbi za pravdu, čak i kada je protiv vas cijeli sistem. Ovo je podsjetnik svima koji su spremni stati na stranu istine, bez obzira na cijenu.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
