Piše: dr Petar Milatović Ostroški
Sinoć je legao na vrijeme. Već treće noći sanjaše isti san. Ležaše na krevetu od njegovih nerava. Vene i arterije se preplitahu. Krevet damaraše. Oko njega siluete ljudi pretvarahu se u znakove pitanja. Lelujahu i sudarahu se međusobno. Kao da se svi između sebe pitahu, a niko nikome ne odgovaraše. Bog mudro ćutaše. I čekaše.
Ležaše i gledaše u nebo. Nebo se polako pretvaraše u ogledalo. Kad je nebo postalo veliko ogledalo iznad svih, sanjaše da umire sa osmijehom. Kad vidje svoj osmijeh u ogledalu iznad svih, odjednom ogledalo poče da tamni od njegovog uzdaha olakšanja…
Olakšanja zbog toga što ne pripada saplićućim znakovima pitanja koji izbjegavaju život, koji su još u djetinjstvu prestali da budu djeca, ali koji se nikad nijesu uspravili nego su potrošili ograničeno vrijeme, rastući sa njihovim strahovima koje su nosili u kostima i srcima, izbjegavajući da vide sopstvena lica u ogledalu koje sve kazuje i prećutkuje!
Bolje da nijeste vidjeli njegovu sahranu u snu. Došla su sva bratstva i iz svih kuća na sred puta, a sve naše kuće su takve.
Bila je to naša sahrana. Pola naroda je došlo da ga iskreno ožali, a pola da provjeri da li je zaista umro. Ova druga polovina, koja je javno iskazivala mržnju prema njemu, uopšte ga nije mrzela nego sebe zato što su u njemu vidjeli odraz njihove želje da budu kao on.
Ta vrsta mržnje je najopasnija i najtrajnija.
Dok su se oko njega hodajući znakovi pitanja sudarali i međusobno saplitali, odmarao se od svih, posvetivši se sebi, jer je cijelog života pripadao svima.
Kad god se sjetio svega bolno se stresao uz skoro zaglušujući uzdah…
Pravo da pripada sebi bilo mu je uvijek uskraćeno u precizno ispisanom protokolu repova i ožiljaka.
Nalazio se sa svima u lavirintu koji je poprište svjetlosti i tame. Zato nije nikakvo čudo što se od prevelike svjetlosti i prevelike tame nijesu vidjeli oči u oči. I svjetlost i tama su im bili zaštitni znakovi iza kojih su se krili jedni od drugih.
Taj lavirint isključivo je njihov. Još niko u svijetu nije uspio da ga kopira vjerno. Nenadmašni su u pravljenju lavirinta koji je toliko savršen da nikako ne uspijevaju da izađu iz njega, iako su ga sami stvorili… I zar je teško bilo ovima i onima, ranije kao što će i kasnije, da im oči naizmjenično premrežavaju svjetlošću i tamom, dresirajući ih samo za crno-bijelu percepciju, kako bi mimo njih, jer oni su mimo ostalog svijeta, neopaženo prošle sve one hiljade nijansi za koje je sam Bog oči stvorio?
Pristajući na crno-bijelu percepciju pristali su da budu protiv Boga, pa se poslije uzalud ljutili na Boga… LJutili se što im Bog ne pomaže u najtežim istorijskim sunovratima…
Gledao je i premjeravao u tom lavirintu svu dubinu ljudske plitkoće onih koji su se obrazovali bez obraza, one kojima je Bog oduvijek bio uzgredna sprdnja, a kasnije zaštitni znak njihovog licemjerstva, one od kojih krokodili uče kako da liju suze.
U tom onečovječenom i obezduhovljenom zlom naraštaju, dok su nedužnu zemlju umjesto kiše natapale suze, bujao je korov do te mjere da im je premrežio sve moždane vijuge u promajnim glavama, pa čovjeku, koji je sklop misaonih i duhovnih vrijednosti, koji je oduvijek odbacivao mediokritetstvo kao vrhovništvo, naročito onaj koji njeguje svoju mentalnu higijenu i koji se znalački štiti od prostote obezboženih i razduhovljenih sveznajućih neznalica, obogaćenih probisvijeta i ostalog dna ove civilizacije, koja sve više tone u vlastitu negaciju, nije preostalo ništa drugo do da odbaci unaprijed napisani protokol ožiljaka i repova koji je bio namijenjen svima, čak i prije rođenja!
Po tom protokolu ožiljaka i repova najveći grijesi su bili: hrabrost, samopoštovanje, integritet ličnosti, dostojanstvo, a vrline kukaviluk, samopreziranje, samorazaranje i vlastita kaljuga duše i mozga.
Baš u tom lavirintu na njegovoj sahrani u snu vidio je da svi plaču.
Jedni iz duše, a drugi iz običaja. Ovi drugi su oplakivali sebe dok su istovremeno pjevali iz duše.
To su oni koji su uvek razbraćivali bratstva, raskumljivali kumstva, oni koji nikad ne poste nego kosti glođu i krv piju svojim rođenim.
Zbog ovih drugih odlučio je na svojoj sahrani u snu da ne umre, da progovori o onome o čemu svi hrabro ćute odani novoj ideologiji, ćutologiji, koja zaleđuje vilice i u kamen pretvara moždane vijuge.
U snu na njegovoj sahrani mnogo ga uplašila grobna tišina preglasnih koji su se sami kazivali i prećutkivali i taj strah u njemu je jeknuo.
Ustao je iz kovčega i prozborio da se čuje do neba i do pakla.
Rečeno vam je: ozakonjeno bezakonje neka bude, u dobu zlatnih kovčega sa svim simbo- lima okova i stega.
Rečeno vam je: neka vladare krase prevare, a podanike uzaludne bitke!
Rečeno vam je: neka bude što biti ne treba po nebeskoj zemlji, na sred zemaljskog neba!
Rečeno vam je: sin na oca, otac na sina u dalekoj blizini iz bliskih daljina!
Rečeno vam je: prstom u oko, đonom u obraz najlakše svome, kasnije kao i ranije!
Vidim da ste kukavičja jaja uvijali u čapre sa svojih obraza i pravili amajlije da vas ne prepoznaju i da vas revnosno čuvaju: sebri i vlastelini, kurve i trgovci, vodonoše i glavokosci, sveštenici i pjesnici, svi mogući plaćenici i raznobojni podanici, a svi ostali mučenici.
Vidim da ste skamenjenim vilicama oglodali zvono na ivici neba i revnosno umirali prije nego ste progledali…
Vidim da ste grobarske lopate unaprijed zahvalno ljubili i grobari se čudili kako su se ljudi iz Jevanđelja Zla sami nudili…
I zapamtite: U Jevanđelju Zla precizno je zapisano: Prije nego se rodiš kao bogougodnik, ili protivnik, zamrsi jezik do nerazumijevanja po kojem će te pamtiti svi oni koje si zaboravio u prekraćenim godinama koje si potrošio i prije nego si svoje bilo osjetio.
Zato po Jevanđelju Zla sve ovo imamo što moramo! A moralo nije da u sebi ugostili nismo sopstvene krvopije i od smisla napravili besmislicu, a od nevine zemlje opštu plakaonicu!
Dakle, na njegovoj sahrani u snu odlučio je da progovori kad je čuo zaglušnu kletvu predaka od koje je i kamen koraknuo umjesto ljudi koji se pretvaraju u kamen!
Preci kao da su čuli šta je sve vidio i čuo na svojoj sahrani u snu.
U sred zaglušujuće galame hodajućih znakova pitanja čuo je cviljenje njihovog nerođenog potomstva.
To cviljenje u svim djelovima njihovog lavirinta pretvaralo se brzinom munje iz tona u sliku, zatim još brže iz slike u ton, pa je svaki od tri poznata violinska ključa morao da se rasprsne u najstravičnijoj kompoziciji koja nije bila sastavljanje djelova u cjelinu, nego rastavljanje cjeline u najsitnije djelove i ta kompozicija ga uplaši više nego sve moguće vještice, akrepi, vampiri, jer su se sve vještice, svi akrepi i svi vampiri odjednom pretvarali u gmazove sa ljudskim obličjem i plivali kroz vene i arterije hodajućih znakova pitanja.
Vidio je na svojoj sahrani u snu da se nebo spustilo do zemlje i da se zemlja od bola uzdigla do neba. Vidio je svoje najbliže kao rođene strance!
To je bilo dovoljno precima da podviknu iz grobova…
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
