Autorski tekst za BORBU piše: Igor Damjanović
Rat Rusije i Ukrajine, najveća globalna kriza od Drugog svjetskog rata, odvijao se u 2024. manje više prema očekivanjima. Rusi su potpuno preuzeli inicijativu na Donbasu, gdje napreduju brže nego ranije. Ljetnji upad u Kursku oblast dugoročno ih nije poremetio. Avioni F-16 i skidanje zabrane da se NATO oružjem i raketama srednjeg dometa dejstvuje po ciljevima unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije takođe nisu promijenili ništa. Ipak, Rusi su još uvijek su daleko od konačne pobjede i ako se rat bude rješavao na bojnom polju produžiće se najmanje na cijelu sledeću, 2025. godinu.
Rusi su u ovom momentu spremni da ratuju najmanje još tri godine. De fakto ratni budžet usvojen je za 2025, a slična je i koncepcija budžetskog plana za 2026. i 2027. Rusiji su prije samo dvije godine na Zapadu prijetili porazom i teritorijalnim raspadom na desetak država, pa to što je uspjela da zadrži i proširi teritorije koje kontroliše u Ukrajini, narod može prihvatiti kao pobjedu u ratu.
Ipak, imajući u vidu ranija negativna iskustva teško je vjerovati da će Rusi ovoga puta pristati na bilo kakvo prelazno i nedovoljno definisano rešenje. Mihail Gorbačov je prevaren da NATO neće doći na granice Rusije, Minski sporazum iz 2015. Ukrajina je uz podršku Zapada iskoristila da stvori moćnu i organizovanu vojsku. Dodatni oprez za Moskvu je ponašanje Kijeva tokom rata, odustajanje od načelno prihvaćenog mirovnog sporazuma u Istanbulu u martu 2022, odnosno upad u Kursku oblast u momentu kada je bio praktično postignut sporazum o prestanku napada na ruske rafinerije i zauzvrtat ukrajinski elektroenergetski sistem. Političko rukovodstvo u Kremlju dakle teško može pristati da potpiše bilo kakav sporazum ukoliko se nad Krimom i ukrajinskim teritorijma na kojima je u septembru 2022. sproveden referendum ne prizna pun suverenitet Ruske Federacije. Tu su još i ukidanje svih ekonomskih sankcija, deblokada oko 300 milijardi evra i odustajanje Ukrajine od prijema u NATO.
Ukrajina sa druge strane raspolaže sa sve manje ljudskih i materijalnih resursa, posebno ako se američka pomoć nakon stupanja na dužnost Donalda Trampa, radikalno skrati, ili sasvim ukine. Za predsjednika Zelenskog i njegovo okruženje najveći problem predstavljaće kako narodu da objasni da oni sada mogu dobiti znatno manje nego što im je bilo ponuđeno i načelno prihvaćeno u Istanbulu martu 2022. Kako će objasniti majkama, suprugama i djeci za što su poginule stotine hiljada njihovih sinova, muževa i očeva.
Kao jedina slamka spasa za režim u Kijevu u ovom momentu, da verbalno opravda preko stotine pogunulih vojnika i trajni gubitak Donjecke, Luganske, Hersonske i Zaporoške oblasti, je punopravno članstvo u NATO paktu. To je međutim neprihvatljivo za Rusiju, ali i NATO članice Slovačku i Mađarsku. Takođe ni budući funkcioneri u Trampovoj administraciji nisu krili neslaganje sa ukrajinskim članstvom u NATO paktu. Dakle, bezizlazna pozicija političkog vrha u Kijevu predstavlja za sada najveću prepreku konstruktivnim mirovnim inicijativama i pregovorima.
Pristajanjem na manje od onoga što je bilo dogovorenu u martu 2022. u Istanbulu Ukrajina bi de fakto potpisala kapitulaciju. To bi bio istovremeno propast politike Zapadu u najvećem ratu na planeti u poslednjih osam decenija, što u praksi otežava budućoj Trampovoj administraciji da svoju ohrabrujuću predizbornu retoriku sprovedu u djelo.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
