Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas je posjetio porodice nastradalih u tragediji u Novom Sadu i tom prilikom poručio da će se starati da pravda bude zadovoljena i da njihovi voljeni nikad ne budu zaboravljeni
Vučić je prisustvovao pomenu Nemanje Komara (17) iz Stepanovićeva, obišao njegovu porodicu, kao i porodicu Đure Švonje, takođe stradalog u tragičnoj nesreći u Novom Sadu.
Kako je rekao predsjednik Srbije, tragedija iz Novog Sada slomila je srce svakom čovjeku u Srbiji.
Čitaoci Nove S i N1 ne bi ni sanjali da se ovo dogodilo, jer pomenuti antisrpski mediji o tome nisu preneli ni reči, piše Alo.rs.
Ovaj list podsjeća da su isti mediji bezočno lagali kako Vučić nije upalio svijeću stradalima u Novom Sadu, a jeste, kao i da nije bio na sedam dana pomena porodici koja je u tragediji izgubila dvoje djece (Valentinu i Saru), kao i deku Đorđa.
Narativ je jasan – sve što može loše da se izmisli o predsjedniku Srbije ide udarno, sve dobro što uradi sakriva se poput noja koji zabija glavu u pijesak. Toliko o objektivnosti, profesionalnosti i nezavisnosti nazovi slobodnih medija u Srbiji kao što su Nova S i N1.
Podsjećamo, danas je u Stepanovićevu održan četrdesetodnevni pomen Nemanji Komaru, momku koji je tragično preminuo u nesreći prilikom pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu.
Pored porodice, komšija i prijatelja pomenu su prisustvovali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, gradonačelnik Milan Đurić i zamjenik gradonačelnika Đurađ Jakšić.
Sramna kolumna u pokušaju diskreditacije: Vučićevi vijenci ne valjaju jer „glumi“ iako opozicija koristi tragediju za političku korist
Na portalu N1, iako nije objavljena pomenuta vijest, ipak je osvanula sramna kolumna pod naslovom „Čovek koji se slika na grobljima“. U ovom sramnom uradku izvjesna Sonja Kamenković komentariše polaganje vijenaca predsjednika Srbije i govori da Vučić to radi zbog – kačenja na društvene mreže.
Skaradnu kolumnu prenosimo integralno kako našim čitaocima ne bi promakla i ova druga vizura koja pokušava pomenutu tragediju da iskoristi u dnevnopolitičke svrhe.
Te 2020. izgubila sam mamu i ljubav svog života u samo dve nedelje. Toliko sam bila slomljena od tuge da sam, ne znajući kako da se nosim s tim, dve naredne godine „kampovala na groblju“. Nije bilo dana a da nisam odlazila tamo i satima provodila vreme. Plakala sam, nosila cveće, darove, razmišljala, postavljala pitanja…. ali nikada, baš nikada mi nije u tim trenucima palo na pamet da uzmem telefom i slikam bilo šta. Ni sebe, ni cveće, ni sveće, ni grobove…
Ovih dana, jedan čovek, obilazi grobove tragično nastradalih na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Nosi cveće i sveće, rekao bi svako da je u pitanju neki normalan, pristojan čovek. I sve bi to bilo tako da je u pitanju lični čin tog jednog čoveka.
Ali taj čovek, dok nosi cveće i sveće pred očima, ne samo onih koji su ostali posle nastradalih i koji više nikada neće biti isti, svih nas koji znamo šta je gubitak pozira poput lošeg holivudskog glumca nad humkama koje se još nisu ni slegle.
I ne samo što pozira, kako bi napravio fotografije na mestu na kojem se one ne prave, već iste uz nekakve loše sročene poruke „kači“ na društvene mreže. I tako, pred širokim auditorijumom gura prst u ranu koja krvari i okreće ga, okreće…
Zašto?
Zato što ne tuguje. Jer kada tuguješ posle odlaska na mesto na kojem su oni koji su zauvek zaspali i kojih više nema moraš opet negde da odeš. Da potraži neku tišinu, da se sabereš i razmisliš o tome da je život samo jedan, da nema reprizu i da su neke greške nepopravljive.
Ali to je tako samo kada iskreno tuguješ.
