Otvorio mnogo frontova: Milo trči poslednju etapu političkog maratona koji ga vodi u poraz!

Šta može Milo? Ako je jednom odbio da proglasi izmjene zakona, teško je očekivati da će potpis staviti nakon novog izjašnjavanja Skupštine. Inače, čemu vraćanje na još jedno odlučivanje!? Ustav Crne Gore je nedvosmislen: predsjednik je dužan da proglasi ponovno izglasani zakon (član 94).

Potpisivanje bi predstavljalo veliki politički poraz aktuelnog predsjednika. Suštinski, iz cijele priče izašao bi kao gubitnik, pokazao kako može koristiti nadležnosti da nešto malo oteže i ništa više od toga.

To je signal da politička moć kopni, a uticaj topi.

Međutim, Đukanović se može odlučiti i na drugačiju strategiju. Pošto „predsjednik odgovara za povredu Ustava“ (član 98), pretpostavka je da razmišlja i o nekakvoj pravno–političkoj konstrukciji kako bi celu stvar prebacio na Ustavni sud. Slične ideje već su iznošene u javnost.

Računica je da se većina u ovoj instituciji može iskontrolisati (sudije su birane na mandat od 12 godina), te tako i pitanje na dnevnom redu problematizovati.

Ipak, takvim manevrom Đukanović bi se „samozakopao“. Ako mu je prva varijanta „politički poraz“, ova druga je „politička katastrofa“.

Prvo, u konkretnom slučaju posla za Ustavni sud jednostavno — nema! Sud može „odstraniti“ neustavne članove, a nije jasno šta je predmet spora i za šta bi se bilo ko obraćao Ustavnom sudu?

Drugo, ustavnost je trebalo utvrđivati prije godinu i kusur dana, kada je pokušana legalizacija otimanja imovine SPC. Posmatrano iz tog ugla, sudijama će biti teško da prihvate „političku igru“ i kompromituju se zbog Đukanovića.

Treće, svakome ko prati balkanska zbivanja, pa i onima koji su nešto investirali u Đukanovića, „ne pije vodu“ naprasna zainteresovanost predsjednika Crne Gore za poštovanje prava i ustavnosti.

Milo i pravna država teško se mogu smjestiti u jednu rečenicu u afirmativnom kontekstu. Zbog imidža koji ima (čak imeđu „saveznicima“ u NATO) Đukanović ne može bilo koga ubijediti u iskrenost svojih namera. Dugo održavanje na vlasti duguje zaobilaženju procedura i ignorisanju volje većine.

Četvrto, politička igra sa pozivom na poštovanje prava obično ima dva kraja. U takvim okolnostima Ustav se ne može poštovati na parče, isto kao što se odluke sudova i tužilaštava ne mogu selektivno prihvatati.

Novo vrijeme, novi ljudi

Šta će onda Milo sa aferama koje se već otvaraju i posledično — procesima koji će se voditi!? Došlo novo vreme, stigli novi ljudi, na račune iz prošlosti gledaju iz drugog ugla.

Međutim, sve opisano samo je „manji dio jada“. Ključna posledica po Mila tiče se „kontraofanzive“ koju će organizovati parlamentarna većina. Usput, ovakvim potezima, Đukanović tu parlamentarnu većinu homogenizuje, daje joj „vetar u leđa“, čini da ona duže traje. Radi sve što ne bi trebalo, ako misli da sačeka nove predsjedničke izbore i ponovo se kandiduje.

Indukovanje nove krize na crnogorskoj političkoj sceni otvorilo bi i pitanje impičmenta. I te ideje već su iznošene u javnost.

Takođe, u nekoj blažoj varijanti, ako bi se u igru „uvukao“ Ustavni sud, može rezultirati zahtjevom za prijevremenom smjenom dijela sudija. To je regulisano članom 154. Ustava, koji pominje ovu soluciju ako nosilac funkcije „javno ispoljava svoja politička uvjerenja“.

U novom krugu borbe sa Milom, parlamentarnoj većini stoje na raspolaganju brojna sredstva i  teme. Ključne bitke neće se voditi oko statusa vjerskih zajednica i crkvene imovine, već sistemske korupcije i organizovanog kriminala. Uostalom, to je jedna od retkih „tačaka spajanja“ šarolike koalicije, zato će se oko nje bez ikakvih problema saglasiti.

Poraz ili katastrofa

Naposletku, narod je rekao svoje, najprije na litijama, potom i na izborima. Demokratija je u krizi, političari širom svijeta sve više vjeruju u manipulacije, propagandu i izborni inženjering, zanemaruju narodnu volju.

Pošto je tako nešto pokušao, Đukanović će ili doživeti politički poraz ili pravu političku katastrofu.

Ova procjena bila je jednako rđava kao i ona o donošenju zakona. Zbog tog zakona izgubio je izvršnu vlast, zbog ovakvog otvaranja fronta protiv parlamentarne većine učinio je pobjedu na nekim narednim izborima nemogućom.

Naravno, ostaje sumnja da su ga na ovakav rasplet podstakli i sufleri iz inostranstva, lobisti i ostali smutljivci koji se motaju svuda gdje se može nešto zaraditi, obećavajući podršku ako ne Bajdena lično, a ono nekoga iz nove vašingtonske administracije za nastavak priče o „suzbijanju uticaja“ SPC. Gdje je SPC tu je i (nelojalna) Srbija, a gdje su Srbi, eto ga i ruski maligni uticaj. Algoritam je jednostavan, sa svega jednom petljom.

Međutim, nezgoda sa Mila jeste što u ovoj postavci ama baš ništa nije tačno. Simpatije Srba i Rusa mogle su biti na jednoj strani, ali je proces koji se odigrava u Crnoj Gori autohton, uključujući i uzrok koji je predstavljao okidač.

Kao što su inostrani sufleri „gurajući“ priču za zakonom Đukanovića doveli do pozicije u kojoj je danas, tako ga i danas „guraju“ u novu avanturu da bi sjutra bio još slabiji, a koliko prekosjutra postao bivši.

Slučajno ili namjerno, za sudbinu samog Đukanovića, sasvim je svejedno. Izabrao je da „otvori front“ i više se ne može vratiti nazad. Izabrao je da trči, do konačnog poraza.