POTOMCI RADNIČKOG BATALJONA SA PAŽANJA
Piše: Bećir Vuković
Jednom, u stara vremena, zauzmu četnici Kolašin, najmiliju kotu…
Vojska razvije šatorje, a štablije ispod jelika bijelo čadorje. Onda o tamnim oblakovima nadvijenim riječ poveli…
Kad, odjednom, zakotrlja se kaštig i viganj preko Pažanja. Šta je, šta bi moglo biti, pitali se oni ispod čadorja…
– U stroj, skube..! E, grom vas pobio zajedno sa mnom, zagrmio je stari ratnik sa Mojkovca, Vidak Šuković…
Tu posebnu i naročitu vojsku sa Pažanja narod je uopšteno zvao crevari…
Moguća „integralna slika“ kako bi rekao Šejka, Pažanja u predvečerje velikih zločina: stočni pazar, stočna vaga, klanica, crevara, kožara, papkara, pored klanice na smrdljivom potočiću zajaženog vunom valjalica i vunovlačara, karabojara, kožuhara, nekoliko kostolomaca, kolara, konopara, opančara, tesara, suknara, zumbara, nadžidžanog kolja motovila za oputu, klačinara, čivijara, pilana, po ledini potkivača, amardžija, sapundžija, volujskih tabadžija, četkara za atove, čaktardžija, lamara, i drugih dunđera, svaštojeda, a najviše – nijela….
Bogme, najviše bijaše – nijela – strašno je zvuča riječ staraca planinštaka u ušima dječaka ispod Sinjavine…
Kad je sa takvom kitnom vojskom ispred četničkog štaba promarširao kapetan Vidak Šuković, vojvoda se popridigao ispod grane, i pitao:
– A, kud si to navojštio kapetane, zna li se..?
– Odoh, vojvodo, da ova govna potrošim pod Vratlo…
Neđe, prije Vojkovića vlake, Šuković se osvrnuo za sobom, ali za njim niđe niko ne bijaše. Usput, ordija crevara se raspala, ujurila kroz plotove i lugove, pro komuna i jova, niz babljačke pustopoljine. Ispod Bablje grede, Šuković se vratio sam…
Docnije, iz crevarskog radičkog bataljona sa Pažanja komunisti su regrutovali dželate za Pasji Lug…
(Ne znam koliko su puta Kolašin oslobađali četnici, a koliko je puta padao u ruke partizanima, ne znaju ni vajni crnogorski istoričari, ali za majstore sa Pažanja ostala je priča, da su pred svakom vojskom klečali mrmljajući – mi smo vaši. Pa, kad ste naši, de, junaci, juriš uz Vratlo…
Spisak istaknutih umjetika, akademika i dobitnika državnih nagrada koji je objavljen ovih postkomunističkih dana, spisak najamnika, udbovaca, udvorica i dodvorica, rascvalih mrtvih grana, naličje je crevarskom radničkom bataljonu sa Pažanja, i mirne duše mogli bi se uokviriti imenom Pažanjska škola…
Ministarstvo kulture Crne Gore donese rešenje o statusu – istaknuti umjetnik – još takvo Ministarstvo odredi svotu koja akademiku svakog mjeseca stiže zapečaćena u koverti…
Ministarstvo kulture javlja se u ulozi klasičnog preuzimača (preduzimača) ideološkog otpada. U liku svekolike „rđave beskonačnosti“…
Kakvo društvo takvo i ministarstvo takva i akademija takvi i akademici: rešenje – pare – koverat – na ruke…
Neko će nekad ispitati koliko je potomaka crevara postalo CANU akademika…
(Kroki jednog člana kao prilog katalogu CANU – a.
Sekretarica CANU -a godinama nije umjela poslati faks. Vriskala je zašto joj se papir stalno vraća. Onda, angažovao se predsjednik akademje i uzeo stvar u svoje ruke. Sada, sekretarica je i supružnica i dopisni član ANUS akademije…)
Crnogorska akademija nauka svojevrsna je rijalitizacija crnogorskih ideologizacija…
„Banjeviću, iz Paprati,
Osnovno se mora znati,
Ako ne znaš snijet jaje,
Moraš znati kokoš šta je.“
Davnašnji opis narodnog pjevača budućeg crnogorskog akademika, čija je sadašnja mjesečna apanaža, tu, neđe, oko, 800 evrića. Nećemo sitninu brojati…
Ovakvim sprdnjama ispraćen je skoro svaki crnogorski pjesnik u crnogorsku akademiju….
O naučnom i umjetničkom bilansu potonje ideološke barake u Evropi zvane akademija, svako umije reći nekoliko riječi i sa stočne pijace preko puta Plantaža…
Uvijek mi se činilo da i ostaci jedne velike književnosti, duguju strašnom stratištu zvanom Pasji lug…
A tek koliko duguje istorija, i osaci crnogorske istorije…
———————–
Umal’, grešna mi duša, ne zaboravih i ono još uvijek obavezujuće – čast izuzecima.
Zaista, i odista..!