Otac Obren Jovanović: Mitropolit Amfilohije je bio vaseljenski čovjek i živio je za čitav svijet

Njegova uloga u duhovnoj obnovi mog kraja i Crne Gore uopšte je bila nemjerljiva, a svi jerarsi i visoki gosti koji su dolazili u Mitropoliju, prošli su kroz Ždrebaonik.Prije 83 godine na Božić rođen je Risto Radović, naš blaženog spomena mitropolit Amfilohije. U našem narodu postoji jedno predanje da je veliko znamenje kada se neko rodi u ove velike praznične dane, a možemo slobodno reći, istinito kada je u pitanju ličnost našeg Mitropolita Amfilohija. O životu i radu sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, za Radio Svetigoru govorio je jedan od njegovih najbližih satrudnika, protojerej-stavrofor Obren Jovanović, sekretar Mitropolije crnogorsko-primorske.

-Oče, uskoro će 20 godina otkad ste u svešteničkoj službi. Kako je sve to izgledalo iz perspektive jednog studenta i šta je za Vas značio mitropolit Amfilohije?

Kad se sjetim tih ranih dana, djetinjstva i moga ulaska i odlaska u Crkvu, u bjelopavlićkom kraju odakle sam ja, svetinju je čuvao monah Matej, nakon njegovog upokojenja nije bilo parohijskog sveštenika i hram Svete Tekle u Danilovgradu je bio zapušten.

Tek od dolaska Mitropolita Amfilohija, počela su redovna bogosluženja u mom kraju, gdje je on zadužio oca Andriju Đikanovića, podgoričkog paroha, da dolazi subotom da služi liturgiju. Te subotnje službe su bile prve koje ja pamtim u Danilovgradu.

U manastiru Ždrebaonik, drevnoj Nemanjičkoj svetinji su se uvijek Bjelopavlići okupljali, a pogotovo otkad su došle mošti Svetog Arsenija. Mitropolit je ovdje zatekao jednog namučenog monaha, te je ovdje postavio monahinje koje su došle sa njim iz Banata i tako je manastir Ždrebaonik postao pelcer koji se prenio u ostale manastire. U vrijeme kad sam krenuo u crkvu, tu je bilo tako malo mladih ljudi, da smo mogli da se prebrojimo na prste jedne ruke, ali malo soli je potrebno da se ručak osoli.

Ono što je najupečatljivije ostalo u mom životu je kada je služio službu u manastiru i povao me da čteciram iako to do tada nisam nikada radio, tako da je Mitropolit bio prvi sveštenoslužitelj kome sam dodao kadionicu. Njegova uloga u duhovnoj obnovi mog kraja i Crne Gore uopšte je bila nemjerljiva, a svi jerarsi i visoki gosti koji su dolazili u Mitropoliju, prošli su kroz Ždrebaonik. Pohodeći ovu svetinju, moj život se iz korijena promijenio ljubavlju Mitropolitovom.

-Prenesite nam utiske iz tih prvih godina uz Mitropolita. Kako je bilo ujedno postati službenik Mitropolije i paroh cetinjski?

Život mi je nekako bio skopčan uz Mitropolita. Imao sam čast i blagoslov da me on i vjenča, upravo u manastiru Ždrebaonik. Na dan Svetog Vasilija Velikog, kada se studenti okupljaju kod njega, nagovijestio mi je da će me rukopoložiti za sveštenika. Tada u Mitropoliji skoro da i nije bilo mladih sveštenika.

Bio je veliki blagoslov i u vatri i u vodi pratiti Mitropolita Amfilohija. On je imao neku silnu energiju i snagu, ljubav Božiju koja nas je sve krijepila i čuvala.

Stasavali smo uz Mitropolita, koji je bio vatrena žiška u tom vremenu. Tu je bio otac Matej, kelejnik Mitropolitov, otac Luka, iguman manastira, Vladika Joanikije je tada još uvijek bio vikarni Episkop. Cetinjski manastir je tada bio jedna prava oaza duhovnosti i blagoslova i tako svi zajedno nosili smo taj krst, Bogu hvala do današnjega dana.

-Ima li nešto što biste posebno izdvojili, tih prvih godina života uz Mitropolita Amfilohija?

Tada sam bio paroh bajički i donjokrajski, a već je počelo ono smutno vrijeme, kada su neka naša braća počela da se otuđuju od ove drevne svetinje, od ćivota Svetog Petra, Mitropolit mi je govorio da se ne plašim jer ko je uz svetinju, njemu nikakva sila ništa ne može.

Ispričao mi je o jednom njegovom susretu sa Bajicama, kada je krenuo na NJeguše, pa izašli neki Bajice, koji su bili kivni na Mitropolita zbog nekih njegovih riječi i stavova, pa ga je jedan gađao kamenom i slomio šoferšajbnu. Mitropolit kaže: ”Što ja volim ove moje Crnogorce, kakav je to damar! On ima hrabrosti kamen da baci na svog Vladiku, kakva je to vjera!”, on je čak i u tome vidio ljubav i odnos, jer iz svakog odnosa se rađa nešto.

-Možete li da nam opišete odnos Mitropolita prema Vama, njegovim najbližim saradnicima, i ako možete da nam opišete kako je izgledao jedan Mitropolitov „običan dan“ na Cetinju?

Kada sam došao na Cetinje, bio sam veoma mlad, i kada imate pred sobom takvog duhovnika i takav autoritet, imate osjećaj da je on mnogo stariji, to što on jeste, mnogo je ozbiljnije od samih godina.

Uvijek sam imao neki strah kako da mu odam poštovanje kad se sa njim sretnem, jer on je bio jako skroman čovjek, nije nikad ništa tražio. I sada se sjećam tih momenata, sva utroba treperi u susretu, pa kad hoću nešto da mu kažem, pomalo se i zbunim od te pozitivne treme, pa on to vidi i kaže: ”Ajde, ajde, nemoj da se plašiš, tu smo da sarađujemo, na Božijem poslu smo zajedno.” Uvijek nas je oslobađao i davao nevjerovatnu slobodu ljudima. Kad sam došao, vidio sam kako se sveštenici ponašaju sa njim, bili su to slobodni ljudi, imali su slobodan odnos. Mitropolit je volio samo iskrenost.

On nikad nije preskakao bogosluženje. Ako se vratio i posle tri ujutru, on je obavio svoje kelejno pravilo, ujutru poranio na jutrenje koje počinje u pet, nakon liturgije vratio bi se u svoju kancelariju oko osam, popričamo o svakodnevnim temama, a onda i o radnim obavezama. Svaki je susret sa njim bio jedna škola, iz najbanalnijeg susreta sa njim, mogli smo da naučimo veliku nauku. Veliku nauku da poštujemo čovjeka ljude, i da se prema svima odnosimo sa ljubavlju i da u svakome vidimo ono najbolje u njemu, ako je neko nešto pogriješio, da ga ne posmatramo kao grešnika nego kao pokajnika.

Oko 16 časova, pošao bi na ručak, hranio se sa bratijom u manastiru kao najobičniji monah, živio je bez ikakvih ličnih prohtjeva. NJemu nikada nismo trebali ništa posebno da donosimo i pravimo, ono što je bila monaška trpeza, to je bila i trpeza Mitropolita crnogorsko-primorskog. U 17 časova bi otišao na večernju službu, a uveče bi često imao neki radni sastanak. Tako je u radu i molitvi prolazio dan Mitropolita Amfilohija. Mi bismo nekada kući išli u 14, nekada u 16, nekada u 10 uveče, a nekada i posle pola noći, ali nam nikada nije bilo teško, jer to je bio čovjek zaista vulkanske energije i ljubavi koja je prosto isijavala. Vjerujte mi, koliko god da smo bili umorni, nije nam bilo teško, to je jednostavno bila ljubav. Neke stvari se ne mogu riječima opisati.

-Možete li da nam približite šta znači biti sekretar, koja su zaduženja sekretara Mitropolije crnogorsko – primorske?

Dok je otac Sava bio tu, bilo mi je lako, jer sve ono što je bilo ključno, važno, kad je trebalo donijeti neku odluku kad mitropolit nije tu, to je činio otac Sava, a mi mlađi mu pomognemo koliko znamo i umijemo. Međutim te 2010. godine kad je otac Sava otišao u penziju, ja sam tada imao 33 godine, bili smo uplašeni, kako ćemo tako mladi da nešto savjetujemo Mitropolita. Vjerujte mi, ti titraji u organizmu, ta pozitivna trema, bila je prisutna od prvog do poslednjeg dana, ne zato što smo se mi njega plašili, nego jer smo imali beskrajno poštovalje prema njemu, njegovoj ličnosti, prema njegovoj žrtvi koja je bila ispunjena ljubavlju.

On nije bio običan eparhijski arhijerej, kako je i sam govorio, njemu je i vasiona bila uska. Njemu je kroz tu duhovnost i kroz taj svoj odnos sa Bogom, ta vertikala bila i šira i veća. Više je išao u vertikalu nego u horizontalu.

On je bio onaj ledolomac u zaleđenom moru, on je lomio, a mi smo bili kao remorkeri koji ga prate, išli za njim i pomagali mu na nošenju njegovog krsta. Zaista, mogu da vam kažem, on se nikada nije rukovodio regulama, on je znao da ove gore ne trpe regule, već samo regule ljubavi koje preobražavaju čovjeka. On je uvijek, u svakom odnosu, čak i u službenom, gledao da duhovno oblikuje čovjeka. Ako je neko u padu da ga podigne, ako je neko na dobrom putu, da ga još više utvrdi. Kroz tu slobodu koju nam je davao, on je omogućavao da svako projavi svoj dar.

Ali on je to pokrivao svojom molitvom, vjerujte mi, kroz to služenje Hristu, kroz služenje Crkvi, kroz pomaganje njemu u nošenju toga krsta, nas je Bog bio pokrio od svih iskušenja, porodičnih, bolesti, itd Tako da sam radio kako sam znao, koliko sam umio, trudio sam se kad god sam pogriješio, da se izvinim. Trudio sam se da nikome ne stanem na put, da prenesem blagoslov Mitropolitov, da Mitropolitu predočim stvari onakve kakve jesu. Učio nas je da u svakome vidimo dobro, da uvijek istaknemo ono što je najbolje.

-Vi kao sekretar, pratili ste ga na mnoga putovanja, između ostalog i na inaguraciju Pape Franciska. Možete li da nam prenesete utiske sa tog događaja?

To je bilo 2013. godine, Mitropolit je izabran kao predstavnik SPC da ide na inauguraciju Pape i da povede dva čovjeka po izboru. Odabrao je oca Igora Balabana i mene. Sjećam se, to je bilo nekoliko dana uoči vaskršnjeg posta, mar. Morali smo par dana ranije da krenemo zbog letova, tako da smo imali i vremena da obiđemo Vatikan, i to upravo sa njim.

Bili smo smješteni u Domu Svete Marte u Vatikanu. Nakon dolaska, otac Milan nas je pozvao na večeru i nije nam ni na kraj pameti bilo da ćemo odmah da sretnemo Papu. Ulazimo i vidimo kardinale u crvenim odorama i među njima samo jedna bijela. Ja kažem: ”Evo ga Papa”, a Milan Žust kaže: ”Pa to nije moguće.” Papa Francisko je bio kardinal u Buenos Airesu, a Mitropolit je tamo imao svoju misiju, pa su imali prilike ranije da se sreću.

Mitropolit je tako divno sa njim razgovarao, o studentskim danima, i sjećam se da je pohvalio prvu Papinu izjavu kad su ga izabrali za poglavara rimske Crkve, da on ne želi papocentričnu, već hristocentričnu Crkvu. Bili smo tih dana gosti tu i sretali se sa Papom u liftu, na hodniku, večerali, ručali sa njim, bio je to za nas jedan nesvakidašnji susret, blizak, neposredan, ličan, a sve zahvaljujući Mitropolitovom ugledu.

Jedan dan smo imali slobodan mimo protokola da sami sebi organizujemo. Naravno, Mitropolitu su najbitnije bile biblioteke i knjižare. Mi smo tako išli od knjižare do knjižare i on je gledao i kupovao sve te naslove. Nosi otac Igor, nosim ja, u jednom trenutku vidim da ne možemo više da nosimo toliko knjiga i kupim kofer. On je na desetine knjiga kupio, što na italijanskom, na latinskom, na francuskom jeziku. Od svega što smo kupili u Vatikanu, bilo je preko 50 knjiga, koje je mitropolit lično iz svog džepa platio, platio je čak i tu torbu koju sam ja kupio, jer nikada nije dozvoljavao da se crkveni novac koristi za njegove lične potrebe, već je sve plaćao od svoje plate, odnosno penzije koju je tada primao. Takav je bio Mitropolit.

-U vrijeme Vaše službe desile su se mnoge značajne stvari, ali dvije bih izdvojila kao glavne, a to je osvećenje dva velika hrama u Baru i Podgorici. Kako je bilo sve to organizovati?

Kod nas u Crnoj Gori, sjećam se, koji god veliki događaj bude, mi mislimo da je to vrhunac i da preko toga ne može, ali ovi veliki događaji su se samo nizali. Mitropolit je uvijek bio u nekim poduhvatima i ja imam osjećaj da je ovo Mitropolitovo vrijeme zaista bila Pedesetnica Crne Gore. Blagodat Duha Svetoga nas je neprestano posjećivala kroz razne događaje i razne ljude.

Sjećam 2013. kada je bila proslava Milanskog edikta na nivou cijele vaseljene, Mitropolit je predložio da u tu svetkovinu uđe osvećenje hrama Hristovog Vaskrsenja i da to bude doprinos naše Crkve. Sjećam se kako se on samo zalagao se za sve to, učestvpvao u svakom detalju pripreme, da se ne vraćamo, od kamena temeljca pa do zlatnog krsta na kupoli i do zadnjeg listića pozlate freskopisa.

Trebalo je tada dočekati najnačajnije ličnosti u Hrišćanstvu, sve poglavare i predstavnike država, i ostale ličnosti. To je bio zaista vaseljenski događaj. Cijela Crna Gora je u tome učestvovala, dolazili su ljudi raznih struka, sami se nudeći da nam pomognu. Do zadnjeg čovjeka, svi su pomagali da se to organizuje, svi su osjećali da je to jako značajno. Kada je odlučeno da budem na čelu odbora za osvećenje, pita me Mitropolit mogu li se prihvatiti. Rekao sam mu da to niko ne može, ali da svi zajedno možemo.

Ovi događaji su neopisivi, to je bilo čudo ljubavi Božije koje se projavilo kroz ljubav i žrtvu Mitropolita Amfilohija, a i svog sveštenstva, monaštva i vjerujućeg naroda u Crnoj Gori.

-Dešavale su se mnoge negativne stvari prije je donešen zlosrećni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Možete li da približite taj odnos Crkve sa vlastima, koje je Mitropolit sve nosio na leđima i borio se?

Znate kako, ti odnosi između države i Crkve tih ranih devedesetih godina su bili prilično dobri. Vlast je imala razumijevanja i pomagala je tih godina. Nedavno smo 30. decembra imali 30 godina od Mitropolitovog ustoličenja i tada, na tom ustoličenju prisustvovao je predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović. Mogu reći, sjećam se kroz samo Mitropolitovo kazivanje nama, taj uspon odnosa između države i Crkve trajao je do 1996. i 1997. godine.

Nažalost od 2000. godine do danas, to je krenulo nekom silaznom putanjom koja se nije popravljala, sve do 30. avgusta prošle godine. Sjećam se tih nemilih događaja u Crnoj Gori, koji su bili potpuno vještački fabrikovani i nametnuti ovom narodu, da bi od jednog naroda postala dva naroda.

Hoću da vam kažem koliko je teško bilo Crkvi Božijoj, u takvom odnosu snaga gdje je Crkva bila ta koja je uvijek napadana da ona ruši jedinstvo između naroda, a bilo je upravo sve kontra, država je potencirala te nesrećne podjele.

Mitropolitu našem je na pleća, ne nejaka već jaka, što je vrijeme pokazalo, padalo breme koje nije imalo veze sa njim. Nametali su mu neke stvari koje nisu istinite, a on je pokušavao na razne načine, kroz biblijski jezik, da probudi i pozove na ljubav, na jedinstvo, da nas kroz svoju ličnost ujedini. Znamo koliko je u Crnoj Gori bitna ličnost crnogorskog Mitropolita i ta katedra Svetog petra Cetinjskoga.

Možemo da izvedemo zaključak da kad je god postojala ta sinteza između duhovne i svetovne stolice, onda je bio i blagoslov na Crnoj Gori, ali čim se vlast otuđi od te duhovne stolice i od značaja koju ona ima, krene putem koji nije blagosloven, što smo i okusili od 2000. na ovamo, što je kulminiralo izglasavanjem ovog nesrećnog Zakona. Oni koji su ostali na vlasti, krenuli su da se obračunavaju sa sopstvenim narodom udarivši na Crkvu.

Mislili su ako udare na pastira da će se stado razbježati, ali narod je uvijek uz svoju Crkvu. Ono što se desilo krajem 2019. i tokom 2020, one predivne litije su upravo dar sa neba, da nas iscijele od podjela. Ta godina dana priprema za mirnu smjenu vlasti je bila upravo katihezacija Crne Gore. Crna Gora je u suštini, kad je Mitropolit došao, bila nekrštena.

Ima li danas kuće u Crnoj Gori koja ne zna šta je litija, krsni hod, ikona, molitva, ikona, krst, pa koliko je puta saborno izgovorena molitva Oče naš, koliko je puta ispovjeđen Simvol vjere. To je bila priprema za obnovu te bratske ljubavi, da se svi vratimo jedni drugima i da se kroz tu molitvu vratimo na ono iskonsko i pravo.

Vidimo da i danas jedan dio naše braće, možda nije razumio smisao litija. Nisu litije bile ni protiv koga, ni protiv države Crne Gore, već protiv jedne ideje jedne grupe ljudi koja je na vlasti, koja je htjela da iz korijena promijeni nešto što nikad Crna Gora nije bila. I Crkva kao organizacija koja svjedoči Božiju ljubav je jedino na takav način i mogla da se odupre, jer Crkva nema drugog oružja osim Svetog jevanđelja, Riječi Božije, ljubavi Božije. Crkva Božija i narod Božiji, bili su spremni na žrtvu. To je Gospod vidio.

Ovdje u crnoj Gori, nije se branio pojedinac ili neka ideja. Branilo se Pravoslavlje, branio se Hristos koga su poet krenuli da razapinju u Crnoj Gori. Narod Božiji je prošao kroz golgotu i hvala Bogu što smo prošli kroz golgotu, jer je to značilo vaskrsenje Crne Gore i Crna Gora je osveštana.

-Vi ste bili sve vrijeme uz Mitropolita, pa čak i kad je bio u bolnici, bili ste u neprestanom kontaktu i sa doktorima i sa ocem Justinom. Želim da Vas pitam kako je izgledao Vaš poslednji razgovor sa Mitropolitom?

Bilo je tu divnih razgovora, ali što bih izdvojio među tim poslednjim razgovorima uživo, bilo je upravo to veče u bolnici, gdje smo ga i ostavili sa ocem Justinom. A poslednje naše opraštanje, bilo je na moju krsnu slavu Svetu Petku, 27. oktobra, a eto on se upokojio tri dana kasnije, kada me je zvao da mi čestita slavu i blagoslovi moj dom i porodicu.

To su ti zadnji razgovori sa njim, ali znate kako, sa Mitropolitom teško da se može zadnji put razgovarati. On jeste otišao sa zemlje na nebo, ali ustvari on je uvijek ovdje nebom živio, tako da je to je bilo blaženo preseljenje. sa njim i dalje razgovaram, i ovih dana kad tu sa ocima radimo, i sa Vladikom Joanikijem, samo se prisjetim šta bi Mitropolit rekao i šta bi on uradio.

On je toliko živo prisutan i mislim da moj razgovor sa njim nikada neće prestati, jer svaki je bio dragocjen i podjednako značajan. Bilo je prilike i da uđem da se oprostim od njega pred samo upokojenje, ali prosto sam htio da ga pamtim onako kako sam ga zadnji put ostavio onako jakog i hrabrog, kako stoiči nosi svoj krst kojim ga je Bog obdario ovdje na zemlji.

–Nakon upokojenja dočekali ste ga u Cetinjskom manastiru iz koga ste ga ispratili i pratili do hrama Hristovog Vaskrsenja. Prenesite nam iz Vaše perspektive ova sjećanja?

Svako ima svoje vrijeme i mjeru, pa očigledno da se njegovo vrijeme bilo ispunilo, da ide u Carstvo nebesko. Bilo je tu suza, znate kako, to je bio jedan veliki zemljotres u dušama svih nas pojedinačno, koji se osjetio i lično i kolektivno.

Narod je na najljepši način kroz onaj poklon i kroz ono klečanje na koljenima odao počast svome Mitropolitu. U suštini, ono je bio događaj ravan osvećenju sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja. Vidjelo se šta znači usnuće jednog pravednika. Moj utisak je da je ono bio početak njegovog proslavljenja i da je narod na najljepši način, kroz onaj poklon i ono klečanje.

Onaj ko ne nosi Hrista u sebi, ne može da razumije to, a vjernik ne zna kako da se oduži svom Mitropolitu za sve ono što mu je dao, osim da klekne, jer je to najveći izraz poštovanja. Mi znamo da se i u Crkvi kleči samo pred svetinjom, a ne pred ljudima, ali on je već preskočio taj stepenik.

Ono što mogu da kažem, svoj utisak sa ove distance, a prošlo je već evo dva mjeseca, nisam išao prečesto na njegov grob. Pošao sam svega 4-5 puta, prosto kad dođem, znam da je on fizički tu, ali znajući njegovu ličnost, on je meni nesmjestiv tamo, vjerujte mi, on je meni podjednako blizak i u mome domu, i u kancelariji i Mitropoliji, bilo gdje da sam, prizovem ga u svojim molitvama i osjećam ga bliže bilo gdje nego na samom grobu. On je prosto preskočio tu granicu groba i prisutan je svugdje.

Imam osjećaj da je podjednako prisutan i u Brčkom, i u Beogradu, i u Kolašinu, i u Podgorici, i na Cetinju, i zaista je istinito ono što je govorio da mu je vasiona uska. Bio je vaseljenski čovjek i živio je za čitav svijet. Otišao je, kako kažu sveti ocu, kad je bio najspremniji, vidio je vaskrsenje svog naroda, duhovnog bića Crne Gore, obnovio je svetinje, promijenio je ono što je izgledalo da ne može biti promjenjivo sa svojim narodom, i Gospod mu je rekao: ”Slugo, dobri, vjerni, uđi u radost Gospoda i Boga svojega.”

-Kako sada izgleda prvi Božić ovdje na Cetinju, bez fizičkog prisustva, Mitropolita? Da li je to prisustvo u odsustvu?

Njegova starost ne može brojem godina da se mjeri. Samo njegovo rođenje, na današnji dan bio je Božiji dar ovom narodu, kao i to ime koje je nosio, Risto, znači Hristos. On je zaista Hrista svjedočio, donio ga je ovome narodu, kroz svoj lik.

On nedostaje, ali u toj odsutnosti on je prisutan. Siguran sam da je naš Mitropolit podjednako prisutan i na Cetinju i u Podgorici i bilo gdje gdje ga prizovemo. Malo je i tužno, on je imao neke svoje posebne običaje. Ali on će sad još ljepše i radosnije da slavi Roždestvo u Carstvu nebeskome, gdje je to stvarno, dok mi imamo samo predokušaj, dok on sada i lično učestvuje u tom nebozemnom događaju Roždestva Hristovog.

Siguran sam da sad kleči pred Hristom bogomladencem, pred Njegovom vitlejemskom kolijevkom, nam šalje svoje blagoslove, da se moli za ovaj narod, da se mirbožaju, da se u tom zagrljaju Boga i čovjeka i mi ovdje zagrlimo.

Ovom prilikom i njemu na nebesima u Carstvu Božijem, i svim građanima Crne Gore i slušaocima Radija ”Svetigora”, želim da čestitam ovaj svijetli praznik sa riječima:

Mir Božiji, Hristos se rodi!