Grad Svetog Vasilija Ostroškog

Piše: Aleksandar Vujović

Ni u jednom trenutku nijesmo zaboravili veliku ulogu koju je imao istoriji,a time i u životima naših predaka i nas. Ali ono po čemu sazrijeva naš grad, sve više, svakim danom, to je ona iskra vjere. Na brdu zvanom Petrova Glavica podignut je Hram Svetog Vasilija Ostroškog – Čudotvorca, a za pokrovitelja ovaj je Hram imao rusku carsku porodicu Romanovih. On je oduvek bio kruna našeg grada i mesto okupljanja velikog broja vernika. Mesto duhovnog mira i očišćenja duša u kojem uznosimo zahvalnost za dobro koje imamo u životima našim jednako kao i molitvu da odolimo mnogim iskušenjima koja nas snalaze u ovim teškim vremenima.

Postoji u istoriji ovoga grada jedan mučan period, 90-ih, kada je privreda počela da slabi, ljudi ostaju bez kore hleba. Vremena u kojima zlo sije svoje sjeme što brzo niče na beznadnom tlu. Vremena kada kriminal nesmetano živi, a ubistva postaju sve češća. Kada naš grad, među mnogim drugima koje je zadesila ista sudbina, vodi svoju bitku sa inflacijom i opstankom.

I sve to rađa ideju da se Božjom milošću 12. maja 1996. godine pokrene litija kroz naš posrnuli grad sa moštima Sv. Vasilija Ostroškog. Taj dan ostaće upamćen po neviđenoj kiši i isto takvom jedinstvu vjere u dušama naših sugrađana, gdje molismo za veliku milost da se stare rane zaliječe, grijehovi oproste, sudbine promene, a mutna vremena ostanu za nama. I zato naš grad već 20 godina održava ovu litiju, u čast našeg Sveca i na spasenje duša naših.

Ono što prlja istoriju našeg grada i što će takođe ostati zapamćeno na žalost i nauk svima jeste vlast u njemu, po ustrojstvu Mila Đukanovića, koja je za vrijeme svoje vladavine uspjela utrijeti gotovo sve po čemu je ovaj grad nekada bio velik. Zatvorivši skoro sve fabrike, ne ulažući u mlade ljude i njihovu budućnost, niti u kulturu, zatrovali su naše živote, narušili naš mir i ostavili stotinama porodica jedino nadu da će se njihova deca izboriti za neka bolja vremena i da će svoje poverenje i svoju budućnost graditi uz neke bolje ljude.

A nama svima ostaju naša čista srca da uznose molitvu Sv. Vasiliju da sačuva ovaj grad i mnoge druge gradove koji ovako žive i da nam pomogne da u ovim mutnim vremenima ostanemo nepomućena vjere i sa novom snagom iznesemo glas i pravo da steknemo onaj mir kojim živješe naši predaci čistog obraza i nepremostive riješenosti da prkose zlim vremenima i onima koji ih doniješe.

Zato neka ovaj dan bude ubuduće proslavljan kao Dan Nikšićana koji će izboriti svoje pravo na pristojan život i proslavljati ga zajedno sa svojim gradom.