“Državni udar” u Vašingtonu: Sve liči na farsu u nekoj zaboravljenoj banana republici!
Amerika više ne liči čak ni na prvoklasne holivudske blokbastere već krupnim koracima ulazi u žanrove jeftine, naivne, niskobudžetne B produkcije.
Umjesto spektakla sa stotinama hiljada statista, apokaliptičnim dimom i epskom energijom, vidjeli smo u srijedu u Vašingtonu tupavu i za mnoge providnu limunadu sa stupidnom kostimografijom, somnabulnom dramaturgijom i petparačkim zapletom.
Po mejnstrim verziji, scenario je prost: Zli i pomahnitali Tramp poslao je svoje maskirane divlje vojnike da u Kongresu SAD zaustave konačnu potvrdu Džoa Bajdena za predsjednika.
Nekoliko desetina grotesknih fizionomija, koje samo podsjećaju na gnijevne luzere iz filma „Džoker“, upada u potpuno prepušteni i nečuvani Kongres, zauzima predsjedničku fotelju, kancelariju šefice Predstavničkog doma Nensi Pelosi, primitivno iskeženo divljaju, keze se direktno u kamere, sve sa fašističkim i komunističkim tetovažama i napisima na odrpanoj odjeći.
Dakle, sve liči na naivan i diletantski režiran politički triler tokom koga bi pola sale već u prvim minutima, šokirano i razočarano, napustilo bioskop.
Udarne vijesti bude planetu, reflektori svjetskih medija se pale, sumanuti Tramp izdan od svih uzima pravdu u svoje ruke i sa nekoliko desetina bizarnih likova, mahom raščerupanih bradonja, kreće da „sruši Ameriku“ i izvrši „državni udar“.
Naravno, pravda pobjeđuje, varvari se izbacuju sa brda američke slobode – Kapitola, a naciji se samouvjerenom šmirom, sa pijeskom u glasu i sjajem optimizma u oku, obraća novi predsjednik Amerike, dok gledaoci puštaju suzu, a ostavljeni i poraženi Tramp ne uspjeva da okači ni tvit ni fotku na Instagram…
Vjerovatno postoje neke zemlje koje mogu da dožive kao uvjerljive ove srcepucatelne i melodramatične scene sa Kapitol hila.
Ali je, vjerujemo, teško u autentičnost ovih događaja ubijediti, na primjer, Srbe, koji znaju šta je događanje naroda i koji su učestvovali u Devetom martu, Petom oktobru, koji su gledali kako se, pod pritiskom naroda savija gvozdena zavjesa i kako otpadaju cigle Berlinskog zida…
Za one koji znaju šta je državni udar, šta su istorijski procesi nošeni milionima ljudi, šta su preokreti epohe i ozbiljni društveno politički potresi koji mijenjaju budućnost zemlje, poslednji vašingtonski igrokaz djeluje komično samo što, nažalost, odnosi i stvarne žrtve.
A za one koji su odrasli u bioskopu, uz Džona Forda, Sema Penkipoa ili Džona Milijusa, ovaj uradak podsjeća samo na neki studentski treš filmić netalentovanog sineaste u pokušaju.
Ne čak ni kao režirana „obojena revolucija“ već više kao farsa u nekoj zaboravljenoj banana republici.
Znači, baš sve je, u potpunoj disproporciji u odnosu na veličinu i vojnu i ekonomsku snagu zemlje u kojoj se radnja dešava.
Svakako, „državni udar“ iz Amerike ostavlja snažan utisak da je na sceni možda i poslednji čin urušavanja jedne moćne imperije kakvu smo znali.
Da u ispodprosječnoj akcionoj jurnjavi kroz holove Kongresa, dok pucaju stolovi i lampe i lete papiri, bespovratno nestaje slika jedne velike zemlje koja je mnogima bila ideal, i koja je imala ambiciju da svoju slobodu i demokratiju seje i drugima po svijetu.
Šarada sa čuvene Pensilvanijske avenije nedvosmisleno govori da i Amerika i svijet ulaze tokom 2021. u novu epohu u kojoj će, šarene rijaliti predstave, više nego ikad usmjeravati istoriju.
Prvi dio filma je završen, kakav li će tek drugi biti…
Izvor: Sputnjik